Bosanskohercegovački biznismen Nermin Hubić, porijeklom iz Višegrada zaintrigirao je bh. javnost svojom višemilionskom ponudom za kupovinu devastiranog Doma penzionera u Nedžarićima u Sarajevu. Mnogi su se upitali otkud mu 14 miliona KM, kako ih je zaradio, čime se bavi… U intervjuu za Faktor Hubić je kazao da je svoj prvi milion KM zaradio kada je imao 21 godinu, osnivač je više kompanija.
Otkrio je i šta ga čini sretnim, koja je njegova maksima za uspjeh, je li sreća para puna vreća, a ima poruku za sve one koji žele otići iz zemlje.
Kako je biti investitor u Bosni i Hercegovini?
– Lijepo! Mi imamo već 20-ak godina iskustva u biznisu, u radu u različitim segmentima sa manje ili više uspjeha, ali mi do sada zaista nismo imali nikakvih problema kada je riječ o administraciji. Naročito bih istakao posljednjih šest godina, otkako je premijer Federacije BiH Fadil Novalić.
Za razliku od Vas, mnogi investitori kako domaći, tako i strani, žale se na užasnu papirologiju u našoj zemlji, naročito FBiH, procedure, dužinu čekanja da određene dozvole, predug rok za otvaranje firmi…
– Evo ja prvu firmu kada sam otvorio, a to je bilo 1998. godine, trebala su mi dva-tri mjeseca da registrujem firmu. Evo, nedavno smo osnovali još jednu kompaniju. Znači, 4. januara smo podnijeli zahtjev sudu, i već smo u PDV sistemu, evo nema ni mjesec. Znate šta je poenta stranih investitora ili naših domaćih ljudi koji su kao strani investitori? Oni misle da su Bogom dani. I zaista, bh. investitori, privrednici, poduzetnici su u podređenom položaju u odnosu na strane investitore. Čak postoje i neki benefiti za njih. Ja sam čak razmišljao da odem osnovati kompaniju u Švicarskoj pa da se pojavim ovdje.
Vi ste milioner, koji je Vaš recept za uspjeh, koliko firmi ste imali ili imate, kako je sve krenulo?
– Završio sam medresu, a potom Ekonomski fakultet, na kojem sam i magistrirao. Krenuo sam od poslovno-finansijskog konsaltinga. Zapravo, 2001. godine je to dobilo neku ozbiljnu formu. Ja se dobro sjećam, evo sada ću otvoreno kazati, 21 godinu sam imao kada sam prvi milion KM brojao na stolu. Percepcija ‘97-‘98. godine, Sarajevo je bilo porušeno, i ja sam otvorio firmu koja je imala biznis proizvodnje građevinske stolarije i enterijera. I onda 2001. godine sam otvorio kompaniju koja se bavila poslovno-finansijskim konsaltingom i ona je egzistirala u tom kapacitetu do 2016. godine, kada sam je prodao. I to je prvi put na ovim prostorima da je neko taj biznis koji je “rezervisan” isključivo za kompanije iz Londona, Beča, prodao internacionalnoj kompaniji koja i dan-danas egzistira. Mi smo se 2008. godine počeli baviti restoranima radeći poslovno-finansijski konsalting, i od 2009. do 2016 ili 2017. godine imali smo više od 20 ugostiteljskih objekata.
Koliko razmišljate o svojim uposlenicima, da li su zadovoljni statusom, plaćama?
– Razmišlja se na način, barem s moje strane, da ljudi dobiju što su zaradili ili što su radili. Jer nekada radiš, a ne zaradiš. To je s moje strane. Puno ne razmišljam o takvim stvarima. Razmišljam da svoje iskustvo i svoje znanje pokušam komercijalizirati maksimalno. I projekat Doma penzionera je nešto što bi ostalo iza mene, čime bih se ja ponosio. A do sada što sam radio, bio je segment da se zarade novci. Meni su 43-44 godine i mislim da ovaj projekat do moje neke 50. godine može zaživjeti maksimalno i kada se komercijalizuje, u smislu vrijednosti, da će vrijediti 500-600 miliona KM.
Ima li perspektive u BiH, koja je Vaša poruka onima koji žele da napuste zemlju?
– Ti koji idu, pa vratit će se oni. Ko god misli da ima bolje, ne treba ga sprečavati. Neka odu vidjeti. Evo, od moje bliže familije je bio momak koji je radio kod mene kao komercijalista, i imao je plaću do 1.500 KM plus ostali bonusi. I to njemu nije bilo dovoljno. Otišao je u Švedsku. Trenutno tamo voda cuke ujutro, lijepi plakate i radi kao vulkanizer. Znači, tri posla radi. Kada sve sabere ima oko 3.500 eura plaću. Ja samo mogu kazati jedno, da mi da radimo kao što rade u Njemačkoj ili da se odnosimo prema poslu, prema životu, odgovornije, zaista bi nam kao pojedincima bilo bolje.
Da li bi nam svima bilo bolje i kada bi poslodavci više cijenili svoje uposlenike, vrednovali adekvatno njihov rad jer su mnogi svoja carstva izgradili radnicima isplaćujući plaću od jedva 500 KM i gledaju na njih kao na potrošnu robu?
– Pa mi svi zaslužujemo više. Ja se slažem sa vama, ali tržište je to koje određuje i cijenu rada i cijenu svega ostalog. U Münchenu je kafa pet eura, a konobar tamo ima plaću 1.500 eura. A ovdje kod nas ko ima 1.000 KM je dobra plaća.
Imate li još neispunjenih želja, šta vas relaksira, koje stvari Vas čine sretnim. Za novac ne morate brinuti, njega imate.
– Hoćete iskreno da vam kažem šta me čini sretnim? Kada odem ujutro na sabah u džamiju, eto to me čini sretnim, kome se to sviđalo ili ne. Vjera je ta koja daje neki balans svemu, da sam čvrsto na zemlji, da je Bog taj koji sve vidi i Bog je taj koji sve daje i mi ćemo svi doći pred Boga i odgovarati za sve ono što smo radili, i dobro i loše.
Imate li poruku za mlade?
– Imam, pa i ja sam mlad. Da se obrazuju, da rade da bi bili bolji ljudi i da doprinesu zemlji. Ja sam kao maloljetnik bio pripadnik Armije RBiH. Znači nisam morao, ali bio sam tu. Porijeklom sam iz Višegrada i na to sam ponosan, a sada živim u Sarajevu. Moja filozofija je da nema “ne može”, sve se može, samo treba naći način koji mora biti u okvirima zakonskih regulativa i procedura. Čovjek treba raditi što zna, a trud će se prepoznati. Sve što sam napravio, napravio sam u ovoj zemlji. Sve što imam, dala mi je ova zemlja prenosi faktor
