Bio sam kod jednog čovjeka koji ima 14 ili 16 sinova, ne sjećam se tačno, i svi su, mašallah, pobožni ljudi. Rekao sam mu: “Mašallah, imaš četrnaest sinova, svi ili su kadije ili su studenti islamskih nauka, lica su im svijetla. Brate moj, neki od nas imaju samo četvoro djece, stalno o njima devera; jedan samo drifta, zbog drugog ga ljudi proklinju, a dvoje ne zna ni gdje su mu, dok tvoji su, mašallah, svi kraj tebe?”
Kaže on: “To je zato što nikad nisam proučio dovu za njih?’
-Kako misliš: nikad nisi dovu proučio za njih?
-“Allaha mi, šejhu, nikad nisam proučio dovu isključivo za njih. Ja sam učio dovu za djecu muslimana, pa je Allah dao da se te moje dove prime za moju djecu.”
-“Nisi učio dove isključivo za svoju djecu?!”
-“Nisam, Allaha mi. Nego se sjetim koliko muslimana ima problema sa svojom djecom i onda učim dovu: ‘Gospodaru moj, ne daj da se muslimani sjekiraju zbog svoje djece, Gospodaru moj, omili im iman, Gospodaru moj, opskrbi ih, Gospodaru moj, uputi ih! I moram ti reći da su se sve te dove vratile na moju djecu.”” (šejh Sad El-Atik)
Abdullah Mujić, prof.
“Nema ni jednog muslimana koji uputi dovu za svog brata muslimana, a da melek ne kaže: Amin, i tebi isto tako (ono što si molio za svog brata).” (Hadis bilježi Muslim )
