Ovu priču mi je ispričao šejh koji je lično bio na mezarju tokom dženaze jedne žene. Od početka situacija nije bila dobra, dok su je gasulili njeno lice i njen miris su bili čudni, ali tada su sve to zanemarili. Sve dok nisu odnijeli tijelo do mezarja: Htjeli smo da stavimo ovu ženu u kabur, ali njeno tijelo nikako nisu mogli da podignu. 5 – 6 braće pokušavaju da podignu tijelo, ali nisu mogli. Prišlo je još nekoliko braće, i opet isto. Bilo ih je dovoljno da podignu auto, a nisu mogli ovo tijelo, tijelo sitne žene. Šta se ovo dešava? Tijelo ne mrda sa mjesta.
Čitao sam mnoge knjige, ali nikada nisam naišao na ovakav slučaj. Imate smjernice: ako krvari – uradite ovako, ako je raskomadano – uradite ovako, i slično. Ali nikada nisam naišao na ovakvu situaciju. Situacija je bila jako loša, pa sam morao da pozovem jednog šejha pa upitam šta da radimo. Rekao mi je: “Uči Kur’an.” Odgovorio sam: “Ali umrli ne može da čuje učenje Kur’ana, pa zašto to da uradim?” -“Ne mogu ti dati nikakav odgovor, samo uči.”
Pa sam se vratio kod mejita i počeo da učim Kur’an. Primijetio sam da su tada ljudi mogli da podignu jednu njenu nogu. Hvala Allahu, makar nešto. Nastavio sam da učim, pa je tijelo postajalo sve lakše. Tri sina ove žene su nosili njeno tijelo u kabur. Tada me je neko pozvao, pa sam prekinuo sa učenjem. Istog trenutka sam vidio kako su ta tri sina pala u kabur jer je tijelo opet postalo teško i nisu ga mogli držati. Nastavio sam učiti Kur’an i govorio im šta da rade i koji dio tijela da podižu.
Jedan od sinova je konstantno plakao, pa sam ga upitao šta nije u redu. Odgovorio je: “Molim te ne govori drugima o ovome, ne govori o našoj majci, sačuvaj ugled naše porodice.” Odgovorio sam: “Nisam ništa ni vidio, o čemu pričaš?” – “Ništa šejh, samo toliko, nemoj o ovome pričati, sačuvaj ugled moje majke.” Nisam razumio ništa.
Kada su je spustili u kabur, taj sin je rekao: “Mogu li da vidim lice svoje majke?” Sišao je i pogledao majčino lice. Nakon toga je izašao i počeo plakati još više. Tada je rekao da će mi otkriti o čemu se radi, ali da obećam da neću drugima to pričati spominjući njeno ime. Kada je sve obavljeno, sklonili smo se sa strane i upitao sam ga o čemu se radi, zašto toliko plače. “Šejh, sada ću ti reći samo jednu stvar – ova žena koju smo upravo ukopali nije moja majka.” Odgovorio sam: “Ali ja imam papir na kojem stoji njeno ime, to je tvoja majka.” – “Kunem se Allahom, dok su je gasulili, bio sam tamo, i njeno je lice je tada bilo normalno. A ono što sam upravo vidio, bio je poput uglja, poput crnog kamena. To nije bila moja majka.” Počeo je opet plakati. Nije mi htio reći o čemu se radi, samo je otišao.
Nakon par mjeseci, klanjao sam dženazu i prišao mi je čovjek sa dugačkom bradom, obučen u bijelu gelabiju i imao je trag sedžde na svom čelu. “Šejh, sjećaš li me se?” – “Podsjeti me, ne prepoznajem te.” – “Sjećaš li se prije par mjeseci da tijelo jedne žene nikako nije htjelo da uđe u kabur? Ja sam njen sin.” – “Sjećam se, tada si drugačije izgledao.” – “Da, hvala Allahu, pokajao sam se i promijenio.” – “Zašto si tada pobjegao, zašto mi nisi rekao o čemu se radi? Obećao si mi i moraš ispuniti obećanje.”
“Sada ću ti reći o čemu se zapravo radilo. Moja majka, tokom cijelog svog života, nikada nije klanjala. Nikada u svom životu. Zato je odbijala da ode Allahu, iako je to tada već bilo mrtvo tijelo. Zato sam plakao, a nakon toga sam vidio njeno lice, bilo je potpuno crno, poput uglja, kao da to nije bila moja majka.”
Muhammed al-Naqwi
