Politički ambijent u Bosni i Hercegovini ponovo je uzdrman neuspješnim pokušajem okupljanja lidera parlamentarnih stranaka, koje je inicirao Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske. Dodikov poziv na sastanak u Doboju, za koji je tvrdio da ima za cilj otvaranje političkog dijaloga, naišao je na slab odziv, posebno od strane ključnih političkih aktera. Iako su očekivanja bila da će se okupiti predstavnici većeg broja stranaka, rezultat je bio gotovo simboličan, s obzirom na to da su se sastanku odazvale samo manjinske partije iz Republike Srpske.
Jedan od najupečatljivijih izostanaka bio je onaj Dragana Čovića, lidera HDZ-a BiH, čije prisustvo bi, s obzirom na dosadašnje političko partnerstvo s Dodikom, bilo logično očekivati. Međutim, iz HDZ-a je stiglo objašnjenje da zvaničan poziv za sastanak uopće nije ni stigao, čime se nastojalo otkloniti sumnje o mogućem unaprijed dogovorenom distanciranju ili političkom manevru.
Ipak, politički kontekst i dosadašnja povezanost Čovića i Dodika otvaraju prostor za brojna pitanja. Da li se radi o privremenom zahlađenju odnosa ili o promišljenom strateškom potezu – ostaje da se vidi. Postoji mogućnost da je Čović, u svjetlu sve intenzivnijih kritika međunarodne zajednice na račun Dodika i njegovih sve češćih antizapadnih istupa, odlučio zadržati distancu kako ne bi dodatno kompromitovao vlastitu poziciju u pregovorima s evropskim i američkim partnerima.
Na samom sastanku u Doboju pojavili su se tek pojedini predstavnici manjih stranaka iz RS-a, i to:
-
Nenad Stevandić i Milan Petković iz Ujedinjene Srpske
-
Duško Milunović iz Socijalističke partije
-
Predstavnici DEMOS-a
Skup je trajao vrlo kratko – svega nekoliko minuta – što jasno ukazuje na njegovu formalnu, a ne sadržajnu prirodu. Neposredno nakon sastanka, Dodik je organizovao konferenciju za medije, gdje je ponovio svoju odlučnost da neće odustati od borbe za politički položaj Republike Srpske, koristeći poznatu retoriku o ugroženosti entitetskih prava.
Važno je primijetiti da su izostali ne samo lideri probosanskih stranaka iz Federacije BiH, već i opozicija iz samog entiteta RS, što dodatno kompromituje legitimnost samog skupa. Ovakav odziv implicira da domaći politički akteri ne vide Dodikovu inicijativu kao autentičan pokušaj dijaloga, već kao još jedan politički performans usmjeren na jačanje vlastitih pozicija.
Dodikovo ponašanje i nastupi posljednjih mjeseci doveli su do njegovog sve dubljeg političkog i institucionalnog sukoba s državnim organima Bosne i Hercegovine, ali i sa međunarodnom zajednicom. Njegove najave o secesiji, odbacivanju odluka visokog predstavnika i negiranje presuda međunarodnih sudova, uz seriju zakona koje je nametnula vlast RS-a, znatno su narušile ionako krhku političku stabilnost zemlje.
U tom kontekstu, Čovićev izostanak, bez obzira na službeno obrazloženje, može se tumačiti i kao tihi politički signal. Postoje indicije da je lider HDZ-a BiH svjestan da prevelika bliskost s Dodikom može ugroziti njegovu vjerodostojnost kod međunarodnih posrednika, s obzirom na aktuelne pregovore oko Izbornog zakona i pristupanja evropskim reformama.
Također, Dodikov pokušaj da kroz ovaj sastanak predstavi sliku političke kohezije unutar RS-a i šireg prostora BiH, neslavno je propao. Bojkot sastanka, odsustvo ključnih partnera, te marginalna zastupljenost dodatno su oslabila njegovu poziciju. Činjenica da su se sastanku odazvali samo politički sateliti SNSD-a ukazuje na to da je Dodik sve više izolovan čak i unutar vlastitog političkog korpusa.
Postavlja se i pitanje: koliko dugo će još partnerstva, kakvo je ono između SNSD-a i HDZ-a, moći opstajati pod ovakvim okolnostima? Ako se trend distanciranja nastavi, politička scena BiH mogla bi ući u novu fazu – onu u kojoj će stari savezi biti preispitani, a novi se možda pokušati uspostaviti.
Na kraju, ovaj neuspjeli skup u Doboju nije samo još jedan u nizu političkih sastanaka bez konkretnih rezultata. On je i pokazatelj dubokih pukotina unutar postojećih političkih odnosa. Zahvaljujući malom odzivu, simboličnom trajanju i medijski vođenoj prezentaciji, Dodikov politički manevar nije imao stvarni uticaj. Umjesto toga, dodatno je istakao njegovu sve veću političku izolaciju, dok je izostanak Dragana Čovića izazvao niz spekulacija o mogućim novim taktikama u sve složenijem političkom mozaiku Bosne i Hercegovine.
