U posljednjim sedmicama pažnja javnosti usmjerena je na aktivnosti specijalnog tima koji je formiran kako bi se detaljno istražila uloga Milorada Dodika u potencijalnim pravnim prekršajima koji se tiču napada na ustavni poredak Bosne i Hercegovine. Ovaj tim ne predstavlja zamjenu za postojeći tužilački tim koji vodi glavnu riječ u ovom slučaju, već djeluje kao dodatna podrška kroz prikupljanje informacija iz sektora državne sigurnosti. Sastav tima uključuje stručnjake iz tri ključne institucije: Granične policije BiH, Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA) i Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA).
Ovaj specijalni tim je formiran prije otprilike petnaest dana i do sada se sastajao najmanje desetak puta, pokazujući ozbiljnost i intenzitet rada koji se odvija u pozadini. Njihov zadatak uključuje prikupljanje, analiziranje i dostavljanje podataka koji bi mogli biti od koristi u pravosudnom postupku protiv Dodika. Među prioritetima je ispitivanje njegovih prelazaka državne granice u periodu nakon što je protiv njega raspisana unutrašnja potjernica.
Prema dostupnim informacijama, zabilježena su dva prelaska granice od kada je potjernica stupila na snagu. Ipak, način na koji su ti prelazi izvršeni, uključujući tačne lokacije, vrijeme i sigurnosne protokole, još uvijek je obavijen velom neizvjesnosti. Zbog osjetljivosti podataka, javnosti za sada nisu poznati svi detalji, ali je poznato da su svi relevantni materijali već proslijeđeni Tužilaštvu BiH.
Jedna od ključnih tačaka njihove istrage jeste incident koji se dogodio 24. marta, kada je, kako se pretpostavlja, kolona vozila pod rotacijom u večernjim satima prešla granični prijelaz Rača. Vozila su se kretala velikom brzinom, što je izazvalo sumnju da se među njima možda nalazio i sam Dodik. Međutim, unatoč prisustvu sigurnosnih službi, ovaj događaj nije mogao biti potvrđen s potpunom sigurnošću, što dodatno komplicira istragu.
Također, Granična policija BiH još nije javno objavila rezultate svoje interne istrage o tome da li je u ovom slučaju došlo do sigurnosnog propusta. Njihova šutnja izaziva dodatna pitanja o tome koliko su institucionalni mehanizmi sposobni da reaguju u realnom vremenu kada se radi o osobama od visokog političkog značaja.
Dodik je, kako se dalje navodi, 24. marta napustio BiH i otišao u Srbiju, odakle je otputovao u Izrael. Njegovo kretanje nakon toga vodi kroz Mađarsku i završava u Rusiji. Njegov povratak u BiH zabilježen je 2. aprila, ali ni tada nije poznato tačno gdje i kako je prešao granicu, što dodatno pojačava sumnju u sposobnost sistema da prati i dokumentuje kretanje pojedinaca pod istragom.
Uzimajući u obzir sve ove okolnosti, može se zaključiti da tim koji je angažovan na ovom slučaju radi u izuzetno složenim uslovima, gdje se spajaju politički pritisci, sigurnosne dileme i proceduralne prepreke. Ipak, činjenica da su do sada održali niz sastanaka i prikupili podatke koji su proslijeđeni Tužilaštvu pokazuje ozbiljnu posvećenost zadatku.
Najvažnije aktivnosti ovog istražnog tima mogu se sažeti kroz sljedeće tačke:
-
Praćenje kretanja Milorada Dodika unutar i van granica BiH.
-
Analiza sigurnosnih snimaka i evidencija prelaska granica.
-
Istraživanje moguće zloupotrebe rotacija i službenih vozila.
-
Identifikacija potencijalnih sigurnosnih propusta i odgovornih pojedinaca.
-
Dostavljanje svih podataka Tužilaštvu BiH na daljnje postupanje.
Na kraju, dok institucije rade na rasvjetljavanju okolnosti u vezi s Dodikovim kretanjem i potencijalnim kršenjem zakona, javnost ostaje u iščekivanju konkretnih rezultata. Transparentnost, zakonitost i odgovornost bi trebale biti osnovni stubovi u procesu koji se odvija. Ukoliko se ispostavi da su zakon i procedura svjesno zaobiđeni, to bi moglo imati dalekosežne posljedice ne samo za aktere u ovom slučaju, već i za ukupnu percepciju pravne sigurnosti i institucionalne efikasnosti u Bosni i Hercegovini. Jasno je da se obruč sve više steže, a ishod ovog procesa mogao bi označiti novu fazu odnosa između političke moći i vladavine prava u zemlji.
U konačnici, ovaj slučaj ne predstavlja samo pitanje individualne odgovornosti jednog političkog aktera, već testira kapacitete bosanskohercegovačkog pravosudnog i sigurnosnog sistema u suočavanju s politički osjetljivim izazovima. Ukoliko nadležne institucije uspiju očuvati nezavisnost i profesionalnost, to bi moglo poslužiti kao presedan za buduće postupke u sličnim situacijama, šaljući jasnu poruku da u Bosni i Hercegovini niko nije iznad zakona – bez obzira na političku funkciju ili uticaj. U protivnom, nedjelovanje bi moglo dodatno produbiti nepovjerenje građana u institucije i osnažiti osjećaj nekažnjivosti u političkim krugovima.
