Odnosi između Kine i Tajvana u posljednjim mjesecima dostigli su kritičnu tačku, koja bi mogla imati dalekosežne posljedice na regionalnu stabilnost i globalnu politiku. Kineske vojne vježbe koje su izvedene u blizini Tajvana izazvale su međunarodnu zabrinutost, jer se smatraju ozbiljnim pokazateljem povećane napetosti između Pekinga i Tajpeja. Kineski zvaničnici tvrde da su ove vježbe samo rutinske vojne pripreme, dok mnogi analitičari smatraju da je cilj manevara mnogo širi, uključujući psihološki pritisak, demonstraciju sile i potencijalnu pripremu za ozbiljniji vojni sukob.
Kina je izvela vojne operacije u trajanju od nekoliko dana oko Tajvana, uključujući raspoređivanje ratnih brodova, borbenih aviona i obalske straže u strateškim područjima oko ostrva. Kineska vojska izjavila je da su ove vježbe usmjerene na testiranje sposobnosti zajedničke blokade i kontrole mora i neba oko Tajvana, što bi moglo ozbiljno ugroziti slobodu kretanja u toj regiji. U okviru manevara, kineske snage su izvele precizne udare na simulirane ciljeve, uključujući ključne energetske objekte i luke, čime je jasno pokazana njihova sposobnost da targetiraju strateške tačke koje bi bile ključne u slučaju stvarnog sukoba.
Kineski vojni ekspert, general Meng Sjangćing, izjavio je da bi ova vrsta blokade mogla onemogućiti separatistima da pobjegnu, te spriječiti spoljne sile, poput Sjedinjenih Američkih Država, da pruže pomoć Tajvanu. Tajvansko Ministarstvo odbrane zabilježilo je intenzivnu vojnu aktivnost, uključujući 76 kineskih vojnih aviona u blizini ostrva, te najmanje 13 kineskih ratnih brodova u Tajvanskom moreuzu. Za Tajpej, ovi manevari predstavljaju stalni podsjetnik na prijetnju koju predstavlja Kina, koja Tajvan smatra dijelom svog teritorija. Tajvanske vlasti su osudile ove vojne akcije kao neopravdanu provokaciju, koja dodatno destabilizuje regiju.
Peking ne isključuje mogućnost korištenja sile za ponovno pridruživanje Tajvana, iako tvrdnje o mirnom ujedinjenju ostaju u igri. Iako su ove vojne vježbe bile intenzivne, analitičari smatraju da Kina pažljivo balansira između zastrašivanja i izbjegavanja direktnog sukoba sa Sjedinjenim Američkim Državama, koje su ključni saveznik Tajvana. Iako SAD nemaju formalne diplomatske odnose sa Tajvanom, oni redovno pružaju vojnu pomoć ostrvu, uključujući naoružanje i vojnu opremu. Američki ministar odbrane, Pit Hegset, izjavio je da će SAD nastaviti davati podršku Tajvanu, naglašavajući posvećenost stabilnosti u Indopacifičkoj regiji. Kina, s druge strane, optužuje SAD za podsticanje tajvanskog separatizma i remetenje regionalne stabilnosti.
Korijeni tenzija između Kine i Tajvana sežu još iz građanskog rata u Kini, koji je trajao od 1927. do 1949. godine. Nakon što su komunisti pod vođstvom Mao Cedunga preuzeli vlast u Pekingu, članovi Nacionalističke partije pobjegli su na Tajvan, gdje su osnovali izbjegličku vladu Republike Kine. Od tada Kina nikada nije upravljala Tajvanom, ali nikada nije odustala od zahtjeva za njegovim ponovnim ujedinjenjem. Peking insistira na “principu jedne Kine”, prema kojem Tajvan ne može biti priznatom nezavisnom državom. Ovaj princip temelji se na Konsenzusu iz 1992., kojeg različito tumače Peking i prokineski političari na Tajvanu. Međutim, vladajuća Demokratska progresivna partija na Tajvanu nikada nije priznala ovaj konsenzus, što dodatno komplicira situaciju.
Pored vojne agresije, Kina koristi i ekonomske mjere kako bi izolovala Tajvan međunarodno. Peking je natjerao mnoge države da prekinu zvanične odnose sa Tajvanom, a danas samo 11 zemalja i Vatikan priznaju Tajvan kao suverenu državu. Kina također vrši pritisak na međunarodne organizacije i kompanije, zahtijevajući da Tajvan bude označen kao dio Kine. Dodatno, Kina je uvela sankcije Litvaniji zbog dozvoljavanja otvaranja tajvanskog predstavništva u njenoj prijestonici.
Unatoč ovim prijetnjama, Tajvan ostaje ključni igrač u globalnoj ekonomiji, posebno u industriji poluprovodnika. TSMC (Tajvanska fabrika poluprovodničkih čipova) proizvodi više od 90% najnaprednijih čipova na svijetu, što čini Tajvan kritičnim za globalnu proizvodnju tehnologije. U cilju smanjenja zavisnosti od Kine, Sjedinjene Američke Države uložile su milijarde dolara kako bi osigurale proizvodnju čipova van dometa kineske moći.
U zaključku, odnosi između Kine i Tajvana ulaze u izuzetno osjetljivu fazu, gdje su vojni manevari samo jedan aspekt šire strategije Pekinga. Psihološki pritisak, demonstracija moći i ekonomska izolacija Tajvana postavljaju svijet pred potencijalnu krizu. Dok Kina ne odustaje od svojih teritorijalnih zahtjeva, Tajvan se i dalje oslanja na podršku međunarodnih saveznika, što može dovesti do daljeg pogoršanja odnosa, kako u regionu, tako i globalno.
