Es-selamu alejkum, dragi čitaoče! Pišem ti o svom povratku islamu pa ako su nam možda slični putevi, da se i ti okoristiš.
Živim u BiH u jednom gradiću, dvadeset mi je godina. Odrastao sam u porodici gdje se pije alkohol za Novu godinu, ali se i posti mjesec ramazan, o namazu sam malo znao, mislio sam da je dovoljno da budeš musliman ako ideš samo na Bajram. Moj povratak islamu desio se prošlog ramazana, a život prije njega bio je buran. Sa četrnaest godina počeo sam aktivno konzumirati cigarete, normalno roditelj su mi to zabranjivali, ali ja sam uvijek nalazio iza ćoška kuće pet minuta da ispušim jednu. Sve je to bilo uredu dok se nisam upetljao u starije društvo koje je pušilo travu. Zapalio sam i ja svoj prvi džoint. Nisam ni razmišljao u šta se upuštam.
Tokom osnovne škole travu sam uzimao u intervalima pa roditelji nisu ništa ni primijetili, vješto sam to krio. Kada sam krenuo u srednju školu, roditelji me nisu smatrali nekim problemom jer su jedino za cigarete znali. Dani su prolazili, a ja sam travu počeo uzimati sve češće i češće, pretežno sam pušio u školi sa još dva momka, ukapavali kapi u oči da se ne vidi crvenilo. Bježali smo sa nastave, odlazili u kafiće, pili alkohol, igrali pikado, nismo marili ni za čim. Pare sam “zarađivao” od prodavanja trave drugim školarcima ili nekim starijim osobama. U drugom razredu srednje mama i babo su primijetili da se sa mnom nešto dešava te su me pritisli da im kažem o svom “drugom životu”, što sam i uradio. Nisam osjećao ni srama ni poštovanja prema njima i sve što sam i priznao na arogantan i ohol način.
Taj prizor nikad neću zaboraviti: mama u suzama, ne vjeruje šta je upravo čula, da joj se sin drogira, hoda po kući, ne zna ni ona sama šta bi od muke, a babo sa mnom nije pričao dugo, dugo vremena. Mislili me ispisati iz škole, ali sam ih ubijedio da ja to više neću raditi, samo da me ne ispišu. Naravno, slagao sam im, ponašao se manipulatorski. Dok sam završio srednju školu, na neki način bili su se pomirili da im je sin izabrao takav put, niko me nije mogao smiriti pa ni oni.
Poslije srednje škole prvi put sam uzeo tabletu, to jest ekstazi. Sve je otišlo na razinu više. Poslije prve slijedi i druga pa treća i tako unedogled. Nakon nekog vremena jedna tableta nije bila dovoljna, morao sam uzimati po tri ili četiri za noć da bih postigao osjećaj kao prije. Normalno, sve to treba isfinansirati pa sam opet počeo prodavati narkotike. Do tog vremena promijenio sam tri društva i sve je postajalo gore i gore, upao sam u krug ljudi koji imaju po nekoliko godina robije za svakakve stvari. Noći sam provodio u gradskoj diskoteci na tabletama, alkoholu i travi, glasna muzika oko mene, dim, polupijane cure, sve je to prijalo do jutra, a onda bih osjećao ogromnu prazninu u sebi. Mislio sam da me to ispunjava, a ono me zapravo ubijalo.
Posegnuo sam i za kokainom, svakako se snalazio samo da išta uzmem da ne budem trijezan. Uzimao za uzore demonizovane osobe, repere, umislio sebi da sam odbačen od strane svih, da me ulica sebi uzela kao da ja nemam porodicu. Ujutro kad dođem kući, sram me bilo pogledati ikako svoje u oči jer kad bih pogledao, vidio bih da me gledaju kroz prezir i sažaljenje, ni oni sami nisu znali šta da urade, kako da me izvuku iz svega toga, a svašta su pokušavali. Do osamnaeste godine puno toga sam prošao: tuče, krađe, problemi sa policijom, sve najgore.
Listajući po Facebooku, nailazili su mi video isječci sa predavanja bosanskih daija, najviše Safeta Kuduzovića i Elvedina Pezića, Allah im dao hajr na oba svijeta. Pričali su o Allahovoj vjeri, o Njegovoj neizmjernoj milosti, o vratima pokajanja koja su uvijek otvorena, pričama iz davnina… Na neki način su mi omilili vjeru da sam počeo tražiti cijela predavanja na YouTubeu, zapratio njihove stranice na društvenim mrežama i pažljivo slušao šta pričaju. Vjera mi je ulazila u srce a da nisam ni znao. Sjetio bih se njihovih citata u nekim situacijama na ulici, kako vjernik treba da postupi, kako da razlikuje dobro od zla, da vidi kako se ponaša prema roditeljima, ali i dalje sam uzimao narkotike, bio sam previše ovisan o njima. Prolazio sam kroz mračan period svog života, kad god bih okrenuo glavu od vjere, upao bih još više u tugu i depresiju, kao da me Allah momentalno kažnjavao.
Odlučio sam da moram mijenjati način života, izbacivao sam poroke iz svakodnevnice, jedan po jedan, polahko ali sigurno. Trebala mi je godina dana da se odviknem od toga, a još teže mi je bilo promijeniti društvo u kojem sam se nalazio. Stigao je ramazan 2020. i rekao sam sām sebi da to je to, prilika da počnem klanjati i da se pokajem od grijeha u kojima sam se gušio. Hvala Gospodaru svjetova, namaz sam uspostavio, iskreno se pokajao, sve narkotike, čak i cigarete prestao uzimati. Na sedždi sam našao sve što sam ikad želio i sve što sam izgubio, nikad sretniji bio nisam ni ja ni moji roditelji, a pogotovo mama. Elhamdulillah, zaposlio sam se, idem u teretanu, učim arapsko pismo, tražim inspiraciju u nekim drugim stvarima i, ako mi se Allah smiluje, da se oženim uskoro. Ako ima neko da je krenuo sličnim putem i ako osjeća da ga islam vuče sebi, kreni ka Allahu, nećeš zažaliti sigurno, padni Mu iskreno na sedždu i posmatraj kako ti se život mijenja.
