Kapetan Oružanih snaga Bosne i Hercegovine Teo Domuz (38), sin legendarnog heroja Armije Republike Bosne i Hercegovine Čedomira Čede Domuza, uputio je iznimno emotivnu poruku svima koji nasrću na Bosnu i Hercegovinu i koji kalkuliraju sa njezinim nestankom.
“Ona je tisućljetna! Ona je vječna, samo smo mi prolazni! Nećeš njoj nauditi ma ko da si i ma odakle da si! Pokušali su mnogi i samo se dobro opekli! Ona ti je, bolan, nepokoriva! Ona je dom za svakog ko je smatra svojom i ko je voli! Ona je majka, otac, sestra, brat, ona je domovina svih nas!!! Jedna i jedina Bosna i Hercegovina!!!”, poručio je Domuz.
Brojni su na društvenim mrežama podržali ovakav stav kapetana Domuza, izražavajući podršku njegovim domoljubnim porukama.
Ostat će zapisano da je Teov otac Čedomir Bato Domuz, vuk s Igmana, bio je veliki patriota i neprikosnoveni borca za ovu zemlju. Poginuo je 30. jula 1992. godine, u akciji oslobađanja Trnova. Nosilac najvećeg ratnog priznanja “Zlatnog ljiljana”, “Policijske medalje za hrabrost” i “Ordena zlatnog grba s mačevima”.
Bio je izuzetno hrabar čovjek koji je srcem i dušom bio za BiH, za koju je i život dao.
Čedini borci bili su dobrovoljci, koji su uvijek bili uz njega.
Teo je ranije izjavio da je njegov otac na samom početku ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini kao policajac tadašnje države, nekako vidio šta se dešava, šta se radi i priprema.
“Sa svojih nekih 30-tak prijatelja, kolega, poznanika, preduhitrio je situaciju i izašao na Igman, na Brezovaču. Njegove ostale kolege su išle na Mrazište. I bukvalno od agresorske strane preuzele Igman. Igman inače, kao planina i u Drugom svjetskom ratu, a i u našem ratu je strateško mjesto za Sarajevu, a samim tim i za Bosnu i Hercegovinu. Nekako su na vrijeme reagovali i na vrijeme uzeli planinu Igman, zauzeli je, da bi se kasnije ispostavilo da je to bio jedan jedini put otvoren ka Hrasnici i aerodoromu i poslije tunelu i ulazu u Sarajevo”, kazao je Teo Domuz.
Porodica i saborci ispunili su Čedinu posljednju želju i ukopali ga kod Spomen-kosturnice Brezovača, pored 98 partizana koji su, kao i Čedo, dali svoj život u borbi protiv fašizma i okupatora.
“Ovdje je 98 partizana, još ja i još jedan do stotine… Kad poginem ukopajte me ovdje, a ako preživim, ostat ću ovdje da živim“, govorio je Čedo.
Nekoliko mjeseci kasnije, 4. decembra 1992. godine život je izgubio dvadesetčetverogodišnji Adnan Došlić Blondi, a u njegovom džepu nađena je poruka:
“Ukopajte me kod Čede.”
Tako je Brezovača u svoja njedra primila svojih stotinu heroja, da svjedoče o borbi protiv agresora, o borbi za slobodu naroda, za pravdu i istinu, uvijek protiv fašista! – piše Mahala
