Djeca vole mačke, ali mačke obično ne vole djecu. Nije ni čudo što je to tako, jer djeca žele mačku za igračku, a mačka ne voli da je gnjave i vuku. Zato će mačka često ogrebati ili ugristi dijete. A kad su u prijateljskim odnosima – lizat će ga. I onda se, na mjestu kontakta pojave gnojni čvorići… Pojavio se sindrom poznat kao bolest mačijeg ogreba (BMO), engleski cat-scratch disease (CSD). Najprije su zahvaćeni regionalni limfni čvorovi oko mjesta ulaska mikroorganizma, a zatim, ako ova primarna regionalna zapreka bude svladana, povećavaju se čvorovi u udaljenim regijama.U većine bolesnika BMO je benigna bolest s tipičnim kliničkim nalazima, a komplikacije i trajne posljedice samo su iznimne pojave.
Mačka je samo prenosnik: Važno je znati da je u mnogim infektivnim i upalnim procesima uloga limfnog tkiva jako važna. Limfni čvorovi u tijelu su brojni, a veličina im u promjeru iznosi od nekoliko milimetara do nekoliko centimetara.Tokom rasta i razvoja tkivo limfnog čvora odgovara na različite podražaje, čak i kada nemamo kliničkih znakova bolesti. Limfni čvorovi i slezena mogu biti umjereno povećani i u zdravog čovjeka.Katkad se patološke promjene zbivaju u limfnom čvoru, a da on sam nije povećan. Koji će limfni čvorovi biti povećani, ovisi o lokalizaciji infekcije, o prirodi mikroorganizma i o težini same bolesti.Uzročnika bolesti mačijeg ogreba Bartonellu henselae (B. henselae) ubrajamo u rod Bartonella u kojem se nalaze i druge bakterije patogene za čovjeka. BMO je prvi opisao Robert Debre 1931. godine u dječaka s limfadenitisom i epidemiološkim podacima o bliskom kontaktu s mačkom. Smatrao je da je riječ o tuberkuloznom limfadenitisu, a spontano izlječenje poljuljalo je tu dijagnozu.O patogenezi BMO-a malo se zna. Zna se da B. henselae podstiče ćelijski imunosni odgovor koji je važan faktor u svladavanju bolesti. Nekoliko sedmica nakon ugriza, ili ogreba mačke, ali i uboda kakvog trna, razvija se regionalni limfadenitis.Bolest mačijeg ogreba je proširena širom svijeta. Veće je učestalosti u vlažnim i toplim krajevima. Češće obolijevaju djeca i mlađi odrasli. Mnogi od oboljelih daju podatke o bliskom kontaktu s mačkama (najčešće mladim), o ogrebu ili ugrizu mačke.Budući da često postoji podatak o kontaktu s mladom mačkom, može se pretpostaviti da mačka samo ograničeno vrijeme prenosi infektivni agens, a da sama rijetko obolijeva. U mladih mačaka koje su bile zaražene B. henselae opisuje se duga bakterijemija (većinom bez ikakvih znakova bolesti).Među mačkama B. henselae prenosi mačja buha (Ctenocephalides felis). Uloga mačje buhe u prenošenju infekcije na ljude nije jasno definirana (u pojedinim slučajevima dokazan je prijenos B. henselae s mačke na čovjeka). Važnost takvog načina prenosa je sumnjiva jer mačija buha rijetko prelazi na ljude.
Dva oblika bolesti: Bolest mačijeg ogreba dijelimo u dva osnovna oblika:1. Tipični koji se pojavljuje u više od 90 procenata bolesnika i 2. Atipični koji se pojavljuje u manje od 10 posto bolesnika.Kod tipičnog oblika znaci bolesti obično se pojavljuju sedam do 12 (tri do 30) dana nakon ogreba ili ugriza mačke. U većine oboljelih (80 do 90 postotaka) na koži se stvara jedna ili više papula ili pustula, koje traju jednu do tri sedmice. Te promjene nazivamo i primarnim afektom.Nakon tog perioda povećavaju se regionalni limfni čvorovi. Može biti povećan samo jedan čvor, ali i više njih u jednoj regiji. U dijela bolesnika istodobno s povećanjem limfnih čvorova razvijaju se i blagi opći simptomi: umor, klonulost, glavobolja, gubitak apetita, blago povišena temperatura.Bolest je obično supkroničnog, ali u konačnici povoljnog tijeka. U manjeg dijela dolazi do razgnojavanja limfnih čvorova i nastanka fistula.Među atipičnim oblicima bolesti najčešći je i najblaži tzv. Parinaud sindrom, oblik bolesti u kojeg se B. henselae naseljava na spojnicu oka. Na bolest možemo posumnjati kad se nakon kontakta s mačkom razvija jednostrani konjunktivitis te limfadenitis limfnog čvora ispred uške.U težih atipičnih oblika dolazi do širenja B. henselae krvnom strujom. Bolest se najčešće očituje slikom dugotrajnoga febrilnog stanja s bolovima u trbuhu ili bez njih. Jetra i slezena često su povećane. Upalne promjene mogu se dokazati u jetri, slezeni, kostima, srčanim zaliscima i drugim tkivima.Encefalopatija je dramatična, no srećom rijetka. Prognoza i u ovom slučaju je uglavnom dobra, no u dijela bolesnika moguće su i trajne posljedice (zaostajanje u intelektualnom razvoju, ponavljajuće konvulzije itd.).Dijagnoza BMO se postavlja na temelju kliničke slike i epidemioloških podataka: Kad je riječ o limfadenopatiji duljeg trajanja, u bolesnika koji je bio u kontaktu s mačkom, prva asocijacija treba biti – bolest mačjeg ogreba.Idealnog lijeka nema, a bolest je uglavnom samoizlječiva. Uloga antibiotika u liječenju tipičnog oblika bolesti nije do kraja definirana, a lijek koji se najčešće primjenjuje i koji se pokazao učinkovitim i u manjoj usporednoj kliničkoj studiji je azitromicin.Prognoza bolesti općenito je dobra i u bolesnika s limfadenopatijom i u rijetkih bolesnika s generaliziranim oblikom bolesti. U bolesnika s oštećenjem imunološkog sistema (bolesnici s malignim bolestima, AIDS – om itd.) potrebno je provoditi dugo antimikrobno liječenje, a ishod bolesti je i uz primjenu antimikrobnog liječenja dvojben. Bolest ostavlja dugotrajni imunitet.
Važno : 1 Bolest mačijeg ogreba proširena je širom svijeta.2 Idealnog lijeka za bolest mačijeg ogreba nema, a bolest je uglavnom samoizlječiva.3 Komplikacije i trajne posljedice samo su iznimne pojave.4 Bolest ostavlja dugotrajni imunitet.
avaz.ba
