- Šta je zakletva? Zakletva je potvrđivanje nečega (izrečenog stava ili informacije) uz spominjanje Allaha ili Njegovih imena i svojstava, kao kada neko kaže: “Tako mi Allaha, uradit ću to i to!”
- Ako postoji potreba za zakletvom, dozvoljeno je zakleti se i to nam potvrđuju Kur’an, sunnet i konsenzus učenjaka.
- Ne treba se poigravati sa zakletvom. Poigravanje sa zakletvom manifestira se tako što se čovjek često zaklinje, zaklinje se za sitnice, i zaklinje se za nešto u što nije siguran. Vjernik treba da se zaklinje samo u nužnim situacijama, za nešto krupno i bitno, i da se zaklinje samo za ono za što je uvjeren da je istina.
- Vjerodostojni argumenti potvrđuju da nije dozvoljeno zaklinjati se ničim osim Allahom i Njegovim svojstvima i lijepim imenima, čak se zakletva nečim mimo Allaha u nekim hadisima spominje kao (mali) širk.
- Vjerodostojni argumenti strogo zabranjuju da se čovjek zaklinje nečim osim Allahom. Neispravno je zaklinjati se majkom, ocem, Poslanikom, Kabom, predsjednikom i sl.
- Pošto je Kur’an Allahov govor, dozvoljeno je zakleti se Kur’anom.
- Mushaf je knjiga u kojoj je zapisan Allahov govor i zbog toga nije dopušteno zaklinjati se Mushafom.
- Vjerodostojni dokazi potvrđuju da onaj ko se zakune nečim osim Allahom treba nakon toga da izgovori “la ilahe illallah”.
- Ako čovjek izrekne riječi zakletve kao uzrečicu, ili izrekne zakletvu bez namjere da se zakune, takvoj osobi nije obaveza da se iskupljuje propisanim iskupom – kefaretom za prekršenu zakletvu.
- Vjerodostojni argumenti potvrđuju da je strogo zabranjeno lažno se zaklinjati. Ovakav vid zakletve u islamu se smatra jednim od velikih grijeha.
- Da bi zakletva bila punosnažna, treba da bude izrečena riječima, odnosno ako bi čovjek samo pomislio da se nečim zakune i ne izgovori tu zakletvu, ta zakletva nije punosnažna.
- Pravosnažna zakletva, za čije je prekršenje potrebno iskupiti se, jeste zakletva u kojoj se čovjek ciljano i svjesno zakune Allahom ili nekim Njegovim svojstvom, da će nešto u budućnosti učiniti pa to ne učini, ili se ciljano i svjesno zakune da nešto u budućnosti neće učiniti pa to učini.
- Vjerodostojni argumenti potvrđuju da osoba koja se zakune pravosnažnom zakletvom i na kraju svoje zakletve kaže “inšallah – ako Allah htjedne”, na takav način anulira obavezu ispunjenja zakletve.
- Da bi se izgovaranjem riječi “inšallah” postiglo validno izuzimanje i na taj način poništila obaveznost ispunjavanja zakletve, islamski učenjaci postavljaju sljedeće uvjete: da se “inšallah – ako Allah da”, izgovori odmah nakon zakletve bez pravljenja pauze između zakletve i tih riječi; da se te riječi izgovore, a ne samo da se nijete srcem; da čovjek prilikom izgovaranja riječi izuzimanja, tj. “inšallah” namjerava da učini izuzimanje, a ne nešto drugo.
- Osnovni uvjeti za validnost i pravosnažnost zakletve, i obavezu iskupa jesu: da osoba koja se zaklinje bude punoljetna, razumna, da ciljano želi zakletvu, da zakletvu izgovori, da nije pod prisilom, da se zakune za određenu stvar u budućnosti. Ako se ovi uvjeti ispune u zakletvi, to je pravosnažna zakletva, za čije je prekršenje potrebno iskupiti se.
- Ko se zakune da će izvršiti vadžib ili ostaviti haram, obaveza mu je da ispuni zakletvu. Naprimjer, onaj koji kaže: “Tako mi Allaha, klanjat ću podne!”, ili: “Tako mi Allaha, neću ništa ukrasti!”, obavezan je ispuniti zakletvu.
- Onome ko se zakune da će učiniti haram ili ostaviti vadžib, obaveza je da tu zakletvu prekrši, i da se za nju iskupi, kao naprimjer osoba koja se zakune da neće klanjati ikindiju ili da će nešto ukrasti.
- Vjerodostojni hadisi potvrđuju da je onome ko se zakune za nešto, a potom shvati da je pogriješio što se zakleo i da je nešto drugo bolje od onoga za što se zakleo, pohvalno da prekrši zakletvu, da uradi ono što je bolje i da se iskupi za prekršenu zakletvu.
- Ako neko prekrši ono na što se obavezao u punosnažnoj zakletvi, potrebno je da učini iskup – kefaret.
- Kur’an jasno pojašnjava da onaj ko prekrši zakletvu treba da se iskupi na jedan od tri načina: da nahrani deset siromaha hranom kojom hrani svoju čeljad; ili da odjene deset siromaha; ili da oslobodi roba.
- Onaj ko ne može, i ne posjeduje materijalnu mogućnost za iskup na jedan od tri spomenuta načina, na ime iskupa za prekršenu zakletvu treba da posti tri dana.
- Prema konsenzusu učenjaka, neispravno je da se iskupljuje postom za prekršenu zakletvu osoba koja ima mogućnost da se iskupi na jedan od tri spomenuta načina, a, nažalost, mnogi tako čine, pa se odmah iskupljuju postom iako imaju mogućnost za jednu od tri ponuđene opcije.
- Većina učenjaka smatrala je da se pod pojmom nahranjivanja siromaha podrazumijeva udjeljivanje hrane siromahu, a ne da mu se dâ novac u protuvrijednosti jednog obroka.
- Islamski učenjaci spomenuli su tri načina nahranjivanja siromaha u svrhu iskupljivanja za prekršenu zakletvu: da im se dadnu prehrambeni artikli, da im se dadne skuhana hrana, ili da se deset siromaha pozove na obrok koji će im prirediti ili platiti onaj koji je prekršio zakletvu.
- U našem podneblju, osoba koja se iskupljuje za prekršenu zakletvu na način što će nahraniti deset siromaha, dovoljno je da svakom siromahu dadne jedan prosječan obrok hrane, naprimjer porciju ćevapa ili doner i sl.
- Ukoliko onaj koji prekrši zakletvu ne bude u stanju da se zbog siromaštva iskupi za prekršenu zakletvu na jedan od tri navedena načina, on će postiti tri dana, onako kako je to rečeno u kur’anskom ajetu, a spomenuti dani, po mišljenju velikog broja učenjaka, mogu da se poste odvojeno. S obzirom na to da su neki učenjaci smatrali da se moraju postiti tri uzastopna dana, ako to čovjeku ne bi predstavljalo problem, lijepo je da tako i postupi.
- Za prekršenu zakletvu iskupljuje se odmah nakon što čovjek prekrši ono na što se zakleo. Ovakav vid iskupa validan je po konsenzusu učenjaka. Prema mišljenju većine učenjaka, čovjek može i da se prvo iskupi za zakletvu, a potom da prekrši ono na što se zakleo. Validnost i jednog i drugog postupka potvrđuju vjerodostojni hadisi.
- Ako se osoba zakune nekoliko puta za istu stvar, a potom to prekrši, dovoljno je da se samo jednom iskupi za kršenje zakletve.
- Ako se čovjek jednom zakletvom zakune za nekoliko različitih stvari, bilo koju stvar da učini, on je prekršio zakletvu. Naprimjer, ako čovjek koji kaže: “Tako mi Allaha, danas neću izlaziti iz kuće, niti ću danas voziti auto, niti ću danas ići u trgovinu!”, prekrši samo jedno od navedenog, obavezan je da se iskupi za prekršenu zakletvu.
- Ako bi osoba koja se zaklela na nešto, učinila spomenutu stvar u zaboravu ili iz neznanja, nije obavezna da se iskupljuje za prekršenu zakletvu.
- Ako se čovjek zakune da nešto neće učiniti, pa iz zaborava to počne ipak činiti, u tom slučaju obavezan je odmah, čim se sjeti prekinuti radnju ili postupak za koji se zakleo da ga neće činiti. Ako tako postupi, nije obavezan da se iskupljuje, a ako bi nastavio s tim postupkom i nakon što se sjetio, obavezan je da se iskupi za svjesno prekršenu zakletvu.
- Nema smetnje da čovjek koji želi da se iskupi za prekršenu zakletvu dadne novac nekoj humanitarnoj organizaciji, koju vode šerijatski obrazovani i povjerljivi ljudi, i da oni za taj novac kupe prehrambene artikle koje će podijeliti deseterici siromaha.
- Ako bi čovjek prekršio zakletvu, a potom umro ne izmirivši iskup za prekršenu zakletvu, obaveza je nasljednicima da iz njegove zaostavštine izdvoje iskup prije podjele ostavštine.
Priredio: Pezić Elvedin
