Dok sam još bila beba moji su se rastali. Mama se vraćala ocu 2 ili 3 puta prije sudske rastave, pa se malo sjećam kuće u kojoj smo živjeli. Znam da je to bila jedna soba, a wc je bio vanjski. Tu smo se i kupali. Kažu, otac je bio alkoholičar, a kad nema para da kupi alkohol onda prodaje stvari iz kuće. I tako je, jednom prilikom htio da proda mene. Nekom bračnom paru koji nije mogao imati djece. Mama to nije dozvolila, pa su se nakon toga sudski razveli. Nikad nisam upoznala oca.
Živjeli smo kod nane i dede (maminih roditelja). Nije bilo bajno. Mama se uvijek svađala sa njima, gurala, često pokušavala udariti, sjećam se da je dedu gađala pepeljarom. Htjela je da živi neki izmišljeni život, htjela je izlaziti i provoditi se, a nane to nije dala. Počela je raditi, a onda nije dolazila kući. Ili dođe oko 2 ujutro. Kad je nane pita:”Gdje si bila?” Kaze:”Gdje sam htjela.”
Moja mama ima i epilepsiju, prije je imala napade ponekad, a sad skoro nikad nema. Ne znam je li to bio razlog zapostavljanja mene, ali i ako jeste nije mi bilo lakše. Znala je samo otići od kuće, niko ne zna gdje je, dajdza je pronađe negdje u nekom kafiću, kao radi tu. Jednom je otišla u Tuzlu, toga se sjećam baš, imala sam oko 10 godina, navodno našla nekoga. Nakon 15 dana se vratila, nane neće da čuje za nju. Bila u podrumu u kući oko sedmicu i onda pokušala da se ubije tabletama. Nane nije htjela ni da joj ide u posjetu. Ja sam samo htjela mamu koja će brinuti o meni.
Kad je izasla iz bolnice kaže upoznala nekoga tamo i hoće se udati. Da se razumijemo, bila je na psihijatriji i tu je upoznala nekoga. Deda neće ni da čuje, nani hoće nešto biti, ali ona se udala. Ja završila 5-i razred i otišla na raspustu kod nje. Nagovori me da ostanem tu, a nije me bilo teško nagovoriti. Naravno da sam htjela biti s mamom. Preselim se, i počinju problemi. Prvo, ne mogu se uklopiti u školi, ja sam i inače tiha i stidna, i kad me neko izaziva i ogovara, šutim. Ali u tim godinama to ostavlja posljedice.
Kod kuće haos, mama se porodila, ja brinem o bratu. Presvlači ga, kupaj, hrani. Ona sjedi i puši i pije kafe. Onda je njen muž počeo da nas udara. Bacanje stvari po kući i vika postala je svakodnevica. Zamislite, udarao je i brata. Imao je godinu kad je već hodao, on mu udari takav šamar da se dijete onesvijesti odmah. Meni bilo žao, ja ga branim pa onda udara mene. Mama nikoga ne brani. Možda jer zna da bi onda udario nju. Ali, nikoga ne brani.
Otišla je u grad jedan dan, ja sam ostala čuvati brata kao i inače. Uspavala ga, stavila u krevetić i legla na kravet. Probudio me očuh kad je pokušao da me siluje. Tad nisam ni shvatala dobro šta to znači. Rekao mi je da je zaljubljen u mene, čovjek od 40 godina, ja sam imala 13. Nešto pokušava, ja ne znam ni šta samo znam da to ne želim. Neko otključava vrata i on ustade, pokazuje mi da šutim. Nakon toga sam danima samo plakala, kad je mama pitala šta je nakon par dana, objasnila sam. Rekla je da pretjerujem, da on nije ništa loše mislio, da je to normalno i da je on muškarac, a ja sam hodala u šorcu po kući.
Sad imam 25 godina i nikad više nisam obukla šorc. Nakon mjesec možda, nisam više mogla izdržati, htjela sam otići ali nisam znala kako, uzela sam 10-ak maminih tableta i popila, htjela sam doći do bolnice. Kad sam počela povraćati i nakon što mi se počelo nesvijestiti odveli su me doktoru, dali uputnicu za bolnicu. Do tamo sam verovatno već povratila sve tablete pa nisu ništa našli. Došla mi je nane u posjetu, a ja sam rekla da se želim vratiti njoj. Nakon toga, mama me nazvala i rekla ako se vratim kod nane da zaboravim da imam mamu. Da ću ja biti mrtva za nju. Plakala sam cijelu noć, ne znam šta da radim. Ali vratila sam se nani hvala dragom Allahu. Nikome nisam govorila šta se tačno desilo, znali su samo za udaranje. Podnijeli smo tužbu protiv maminog muža. Ništa.
Deda je htio da starsteljstvo pređe na njega, dakle mama i otac moraju doći na sud, potpisati da me se odriču. I potpisali su. Međutim, taj dan kad sam išla s nanom na sud, čekali smo u hodniku jedno pola sata, pa kad su izesli ljudi iz kancelarije u kojoj je bio sudija, ušla sam ja sa socijalnim radnikom. Izlazimo mi i soc. radnik me pita:”Je li boljelo?”, misleći na razgovor sa sudijom. Kažem nije i pita me:”A je li boljelo kad si vidjela oca?” Kažem, nisam ga vidjela, ne znam ni da je bio tu. Kaže mi:”Nisam vas htio sastaviti, mislim da ne trebam ja to raditi, ali onaj čovjek koji je prošao pored tebe kad smo ulazili ti je otac.” I tu sam izgubila svaku želju da ga ikad upoznam.
Krenula sam u srednju, problemi sa depresijom, konstantno plakanje, stalno razmišljanje, ne mogu spavati, ne mogu jesti. Ne mogu učiti. U razredu su me ismijavali, imala sam 2 prijateljice, nisu ni ostali bili loši ali jedno 5 učenika me konstantno maltletiralo. Nakon što je to jedan profesor vidio, poslao me pedagogici, gdje sam ispričala sve. Sutra kad sam došla, jedan od njih 5 je mojom glavom udarao od stol, cijeli razred se smijao.
Pedagogica? Profesori? Ništa. Nisam nikome smjela ni reći, nisu mi pomogli ni prvi put. Padajući sve dublje u depresiju počela sam se rezati. Sve i više i više dok mi i ruke i noge nisu bile krvave. I ljeti sam nosila dukserice, jer kao bilo mi je hladno, ali ustvari sam krila ožiljke.
Kad su svi imali mobitel, ja nisam. O računaru da ne pričam, nikad ga nisam imala. Maturski rad sam išla raditi kod prijateljice. Mojoj nani nisi baš mogao reći šta osjećaš, staromodna stroga žena, a valjda i nakon toliko problema s mojom mamom bila je jako teška. Nikad joj ništa nije bilo dobro. Šta god uradim, mogla sam bolje. Ne daj Boze da ne nešto ne uradim, ja sam najgora na svijetu. Da ne pričam o uvredama, sjećam se pred Bajram smo pravile kolač i meni je čokolada malo zagorila, ja ne znam jesam li čula ikad gore uvrede. Cijelu noć sam preplakala. Nismo imali ni novca, deda u penziji, a penzija mala. Često nemam ni za sendvič. Desi se često da nemamo zadnja dva-tri časa, ostali odu kući s busem koji ima, plate kartu, ja čekam po par sati bus za koji imam mjesečnu jer nemam da platim kartu. Išla sam u srednju u drugi grad, ne mogu kući pješke. Čekam, bilo kiša ili snijeg, sjedim na stanici. Ali eto, niko me kući nije udarao.
Deda je bio jedini koji me mogao razumjeti, ni riječ ne kažem ali on razumije. Uvijek je davao zadnju paru, evo ti nek imaš, ja znam ove vozače ako budem išao negdje, ne moram platiti. Dođi da te zagrlim, nemoj ti nju puno sabirati, proće je ljutnja. Govorio bi o nani. Često sam razmišljala da se samo još malo dublje porežem pa kad ne ustanem u školu vidjeće da više nisam živa, ali bilo mi je žao dede. Nisam mu mogla priuštiti takvu bol. I znala sam da ako se ubijem ići ću u Džehennem, a nisam to htjela.
Često sam čitala Kur’an, i češće sam se pitala zašto živim ovakav život. Upoznala sam jednog momka kad sam bila treći srednje, počeli smo izlaziti. Ali kako izaći s nanom na kraj? Jako teško. Svakodnevno sam slušala da sam ku*va, i svinja i krava i koza i glupa i ružna i bezosjecajna i samo na sebe mislim, i on će mene ostaviti i šta vidi u meni i tako dalje. Počela sam raditi odmah nakon srednje škole, u proizvodnji, nije lako ali bar nisam kod kuće. Svi su se radovali kad imamo slobodan dan, samo ja ne. Više sam voljela biti u firmi nego kod kuće. Plata je išla nani, ali nakon par mjeseci se povećala i nisam joj rekla, to sam ostavljala sebi. Pa kad nešto kupim, sakrijem. Ne daj Bože da nešto razbijem, da nešto pokvarim. Živjela sam tu kao na “jajima”, kako kažu. Pazila sam na svaku sitnicu, da ne bih slušala galamu. Ako sam gladna navečer ne uzimam jesti. Da ne bih slušala galamu. Ako trebam nešto kupiti ne smijem reći. Ako hoću izaći na kafu dva dana preturam po glavi kako da kažem.
Kad god izađem sa momkom, znam šta ću slušati kad dođem kući. Ali, dragi Allah mi je dao njega i hvala Mu na tome. Ako je sav bol koji sam osjetila bio da zasluzim njega, neka je. Njegova ljubav me izvukla, naučio me da živim, učinio me sretnom, toliko da nikad vise nisam pomislila na samoubistvo. Deda je umro, umro je i dio mene. Ali preživjela sam bez pomisli na rezanje.
Htjela sam da ozdravim, psihički. Htjela sam da budem bolje. Jednom sam otišla kod psihijatra, nikome nisam rekla. Nije mi puno pomogao ali samo jednom sam otišla. Nisam imala para da idem opet.
Dvije godine nakon toga sam se udala, i njegovi roditelji su mi kao moji koje sam trebala imati. Nikad me nisu razdvojili od svoje djece, nikad mi nisu ni jednu lošu riječ rekli. Nane je godinu nakon umrla. Bila sam trudna tad. Ipak mi je žao jer nije upoznala unuku. Zao mi je i što je umrla jer poslije nje više nemam nikog svog, sa svoje strane porodice. Nemam s kim upoznati kćerku. Da, rodila sam djevojčicu i jedan od mojih najvećih ciljeva je da se nikad ne osjeća kao ja. I uradiću sve da osjeti ljubav koju ja nisam. I da nikad ne plače sama kao što sam ja.
Vjerujem da Bog ima plan, da nam neće dati ono što ne možemo podnijeti. Drago mi je što živim ovaj život, jer da sam izabrala samoubistvo kad sam mislila da nema izlaza nikad ne bih osjetila sreću.
Sestra
n-um
