Otišli smo u nadi da će nam svima biti bolje. Mojoj majci, supruzi, djeci. Otac je preselio prije 20 godina. Prilika koja mi se pružila je bila, ustvari, iskušenje. Dobar posao u Njemačkoj i uslovi za porodicu, ali da ostavim bolesnu majku samu kod kuće. Teško smo se nosili kroz život, pogotovo nakon očeve smrti.
Najteži teret je pao na nju. Majku. Mene i sestru je odhranila i odškolovala radeći najteže poljoprivredne poslove i prodavajući mlijeko. Sestra se udala, ja se oženio. Došla su i djeca. A stalnog posla i sigurnosti nije bilo. U međuvremenu su težak život i sustigle godine učinile moju majku staricom upalih očiju i ispijena lica. A morao sam da odlučim.
Otišli smo. A majci smo “pronašli” ženu da se brine o njoj. Vrlo brzo nakon našeg odlaska, majčino zdravlje se pogoršalo i ubrzo je umrla. Mene nisu pustili da dođem jer su bili tamo praznici i nije imao ko da radi. Moja tuga je bila beskrajna. Pa zar njoj da ne odem još ovaj put? Zadnji put? Bože moj. Niko nije mogao zamisliti količinu očaja koji sam nosio u sebi. Došao sam nakon godinu dana. Avlija je obrasla u korov. Ključ je bio na starom mjestu ispod saksije.
Ali više nije ništa isto.
(Elvir Peštalić, Facebook)
