Na pitanje o tome kakvom se ženom muskarac treba oženiti, arapski mudrac je odgovorio:
«Izbjegavaj šest vrsta žena:
annahah (ona koja se uvijek žali i jadikuje),
mannanah (koja neprestano podsjeća muškarca na svoja prava),
haddaqah (koja uvijek gleda u ono što imaju drugi),
barraqah (koja uvijek pretjeruje u svome šminkanju) i
shaddaqah (koja uvijek priča bez razmisljanja)»
‘Lično sam zadivljen ovom izrekom zbog širine njene percepcije, elokventnošću i dubokom mudrošću koja počiva u njoj.
‘Annanah’, ona koja se neprestano na nešto žali, imala ili nemala razloga za to, ona se žali neprestano. žali se na sve i svakoga i neprestano kao da oplakuje svoje sudbinu. Prezadovoljna je kad ljudi primjete to njeno jadikovanje i upitaju je šta je razlog tome. Ona tad počne da im objašnjava razloge i tajne svoje žalosti i tako velike depresije u kojoj se nalazi i priča im o tome kako njen život je ništa više nego poluprazna čaša.
Brak sa takvom ženom znači agoniju i neprekidni nemir. Takva narav koja upravlja njenim postupcima navodi je da ignoriše svaki pokušaj muža i da podcjenjuje njegova nastojanja da joj udovolji uprkos svemu, jer od nje će naići samo na nezahvalnost i nezadovoljstvo onim što joj on nudi.
Pitanje koje bih ja uputio takvoj ženi bilo bi: »Šta je tvoj cilj? Šta želiš postici tim svojim ponašanjem? Da li želiš samo privuci pažnju i sažaljene ljudi na sebe? Da li je to ispravan cilj i gdje je tu ponos i čast koju bi trebala imati jedna muslimanka? Ko ti je rekao da takvo ponašanje treba izazvati sažaljenju drugih ili posebno tvoga muža? I ljudi i tvoj muž će se zamoriti od tog tvog ponašanja koje neće izazvati njihovo žaljenje za tobom, već, naprotiv, njihovu dosadu i ljutnju.
‘Annanah’ ne zna da komunicira sa društvom, pa ni sa svojim mužem. Prema njemu se ponaša tako da se postepeno samo udaljava od njega i biva ubrzo odbačena s njegove strane.
Mannnah’ je ona koja čovjeka podsjeća na svoje prohtjeve. To znači da kad god mužu učini neko dobro ili pak svojoj djeci, nakon toga ona ga obavezno uvijek podsjeća na svoje potrebe i na to da on sad treba da bude velikodušan prema njoj, jer ona je njemu, navodno, učinila nešto što on uopšte i ne zaslužuje. Pošto se već udala za njega, ona će ga stalno podjećati na to da je odbila bolju priliku zbog svoga muža, nekoga bogatijeg, ljepšeg i višeg staleža od njega. Ako sama vodi brigu o domaćinstvu, uvijek će ga podsjećati na sav svoj trud i porediti se sa ženama koje imaju spremaćice u kućama i na to kako te žene samo odmaraju i drugima naređuju šta da se radi.
Ona sputava bračnu ljubav, a zauzvrat nudi samo gomilu zahtjeva. Kao da bilježi sve sto radi na veoma materijalistički način tako da uzdiže sebe iznad svoga supruga i pojačava njegov osjećaj da joj možda nije pružio dovoljno i nije ispunio svoju dužnost prema njoj. Ženini zahtjevi i stalna prigovaranja, pa bilo to u svađi ili ne, veoma su ružan čin. Kod muža to stvara osjećaj nesigurnosti, nesposobnosti da uživa u tome kad ona nesto učini za njega jer uvijek mu je na umu da će to ona opet iskoristiti i on kaže tad samome sebi: »Naravno, ona će me opet podsjetiti na ovo kad god joj se prohtje, o hoće…zaista hoće!»
‘Hannanah’ bi se mogla opisati kao ona koja žali za svojom mamom, a neki kažu i za svojim bivšim suprugom.
Bez obzira na to, evo da kažem u čemu leži problem. Ona koja stalno žali sa svojom majkom vise nego sto bi trebala nije izgrađena kao samostalna ličnost. Muškarac koji se oženi sa ženom tipa ‘hannanah’ kao da se oženio sa dvije žene: suprugom i sa njenom majkom. Njena majka se uvijek efektivno miješa u njen brak, bez obzira živjela ona sa njom ili u svom vlastitom domu. Takva žena uvijek izvještava majku o detaljima svog bračnog života i priča joj sve o svome mužu. Majku pita o svemu, traži njene savjete, u svemu je sluša, telefonira joj tako često da to postaje iritirajuće, gotovo non-stop je u kući svoje majke i kao da uvijek govori: »Mamice! Mamice! Mamice!»
Nadam se da me niste pogrešno shvatili i razumjeli da se zalažem da se kćer potpuno odvoji od svoje majke. Nikad! Protiv toga nemam ništa reći i nije svrha ovoga o čemu pričam.
Ispunjavati svoje dužnosti prema svojoj majci nikako ne znači da žena treba da ugrožava svetost i privatnost bračnog života nje i njenog muža i izloziti ga tako otvoreno javnosti gdje će se uvijek naći neko da kaže svoje mišljenje o tome.
Allahov Poslanik Muhammed sallallahu alejhi ve sellem je na to strogo upozorio kad je rekao: »Nema ništa gore od toga kad se čovjek povjerava svojoj ženi ili ona njemu, a ujutro svako od njih otkrije drugima tajne .»
Zar se može reći da je to zahvalnost mužu, ako ‘hannanah’ otkriva drugima šta se dešava između nje i njenog bračnog druga? Čovjek koji oženi ovakvu ženu postaje veoma povučen, tih, postaje veoma nervozan i osjeća da nije više u stanju da komunicira sa svojom ženom i psihički i fizički. Osjeća da je uvijek pod kontrolom i da njegov svaki pokret neko iz vana prati i zapisuje.
Također shvata da njegova supruga nije osoba koja u životu može sama donostiti ikakve odluke. Zavisna je od drugih i nema samopouzdanje. Njena reakcije na bilo šta što joj se desi je: »Moram prvo o tome pitati mamu. »U njihovom bračnom životu sve se odlaze do daljnjeg dok ona o tome prvo ne upita mamu. A ova mama je osoba koja je brinula i odlučivala o tome šta će njena djeca obući, u koju će školu ići, s kim bi se trebali družiti, ko će im biti ljekar, itd. U ovome slučaju, muž je kao u mreži i može uraditi samo jednu od dvije stvari: Da lupi šakom o što i direktno se obrati «mamici», ili da se i dalje pravi glup i samo šuti «mami» i svima drugima. Da li je to upravo ono što ‘ hannanah’ želi? To ona treba sama odgovoriti!
Autor: Amr Halid – svjetlo-dunjaluka.com
