Ovo je istinita priča o osmogodišnjoj djevojčici koja je znala da ljubav može biti čudesna. Njezin je mali brat morao umrijeti zbog tumora na mozgu. Roditelji su bili siromašni, ali su založili svu imovinu i učinili sve da ga spase.
Jedne je večeri otac rekao uplakanoj majci: „Ne može ovako dalje, draga. Mislim da smo došli do kraja, njega može spasiti samo čudo.“ Djevojčica je sve slušala pritajena u kutu sobe. Otrčala je u svoju sobu, razbila kasicu i potiho otrčala do oblčižnje ljekarne. Strpljivo je čekala, a kad je došla na red, propela se na prste te pred ljekarnika sasula svoj sitniš. „Što bi ti htjela, dušo?“ „To je za mog brata, gospodine, jako je bolestan. Došla sam kupiti čudo.“ „Nisam te najbolje razumio“, reče ljekarnik. „Zove se Andrija. Ima nešto što mu raste na glavi, tata kaže da je gotovo, da ga ssamo čudo može spasiti. Ja jako volim svoga brata, zato sam donijela sve novce da kupim čudo.“ Ljekarnik se tužno nasmiješio i odgovorio: „Ali mi ne prodajemo čuda.“ „Ako nema dovoljno novaca, mogu još potražiti. Koliko stoji jedno čudo?“ U ljekarni se zatekao visok i naočit čovjek ozbiljna lica koji je sa zanimanjem pratio razgovor. Dok je ljekarnik nemoćno širio ruke, djevojčica je skupljala svoje novčiće.
Visoki čovjek joj priđe i upita: „Zašto plačeš, mala? Što se dogodilo?“ „Gospodin ljekarnik mi ne želi prodati čudo i neće da mi kaže koliko ono stoji. To je za mog brata Andriju, koji je jako bolestan. Mama kaže da mora na operaciju, a tata da to nemožemo platiti i da Andriju može samo čudo spasiti. Zato sam donijela sve što sam imala.“ „Koliko imaš?“ „Dolar i jedanaest centi… Ali znate“, doda potiho, „mogu potražiti još novaca…“ Čovjek se nasmješi. „Mislim da neće trebati. Čudo za tvoga brata stoji upravo dolar i jedanaest centi!“ Jednom je rukom pokupio sitniš, a drugom nježno uzeo djevojčicu za ruku. „Povedi me svojoj kući“, reče, „želio bih vidjeti tvoga brata i razgovarati s tatom i mamom. Možda uspijemo pronaći čudo koje im treba.“ Otmjeni visoki gospodin i djevojčica iziđoše iz ljekarne gržeći se za ruke. Taj čovjek je bio profesor Carlton Amstrong, jedan od najpoznatijih svijetskih neurokirurga. Operirao je malog Andriju, koji se za nekoliko tjedana potpuno oporavio. „Ova je operacija pravo čudo“, rekla je mama. „Pitam se samo koliko je koštala…“ Djevojčica se nasmješila ne rekavši ništa, znala je da je čudo koštalo dolar i jedanaest centi. Naravno, ljubav i vjera Andrijine sestrice uračunati su u cijenu.
Obrada www.novihorizonti.ba
