Pandemija koronavirusa, osim zdravstvenog, golem je i ekonomski problem. Na udaru su se ponajviše našli ugostitelji. Upozoravaju na izostanak adekvatog odgovora nadležnih i rast dugova. Ogromni problemi dovode i do sve manje vjere u bolje sutra.
Kažu da su Bosanci i Hercegovci najiskreniji stomakom, pa smo posjetili Baščaršiju gdje se tradicionalno svraća na desetku s lukom.
Sad se jede pet ćevapa sa čitavim somunom i to je žalosno – kaže jedna ugostiteljka.
Blizu pet hiljada slastičara, ugostitelja, buregdžija, čevabdžija u Kantonu Sarajevo neumorno puni budžet, koji – sada je obzirom na oskudnu podršku to jasno, neko drugi još neumornije prazni.
Iz jedne od najatraktivnijih lokacija turističkih u Bosni i Hercegovini, iz tzv. “ulice hrane” u srcu Čaršije ista poruka.
Najmanje za pedeset posto nam se smanjio promet, 50 % naših radnika je ostalo u objektima, strah nas je jer smo sami, a ne znamo šta korona donosi u budućnosti – kažu.
I to poručuju oni najprepoznatljiviji, s tradicijom, poput porodice Ferhatović, a mnogi drugi su stavili ključ u bravu. I upravo ti su kolateralna šteta ekonomskih mjera koje su trebale, a nisu usklađene s epidemiološkim.
Vi ne možete radnju zatvoriti na dva tri mjeseca privremeno, nego je moram zatvoriti trajno, vratiti rješenje i sve . Tako da je i to jedan strah i naš i u ljudima. Mi smo svi jedan kolektiv, radne kolege – ističe Amela Ferhatović, vlasnica čevabdžinice.
Buregdžinice na Čaršiji poluprazne.
Do korone se najviše jeo burek, buredžici, zelje u kajmaku i heljda. Danas se jede zeljanik, kljukuša, krompir i to u duplo manjim količinama – ističe Zehra Holjan, radnica .
Izostanak turista i manja kupovna moć vjernih građana nisu reciprocitetno smanjili i parafiskalne i sve ostale namete ugostiteljima, što oni ističu kao ključan problem za opstanak.
Posla apsolutno nema ni kod koga niti prolaze, prolaze samo oni koji moraju vidjet ćete i tako do poslijepodne i to je to – dodaje Anela Kočo, vlasnica buregdžinice .
Ako je ikada bio, kažu da u Bosni ni lokum više nije rahat, a da li je tako provjerili smo u objektu koji je po njemu poznat.
Pa malo je ljudi skroz rahat, moramo priznati, ali pozitivni smo još uvijek radimo. Trenutno radim sama, morala sam otpustiti radnice i bez obzira što radim sama nisam sigurna da mogu podmiriti sve troškove – otkriva Snježana Nezirović, vlasnica ugostiteljske radnje .
Snježana opstaje uz podršku redovnih gostiju, koji svaki dan dođu na domaću kafu, sok od ruže ili čašicu razgovora, uz distancu kažu koliko je moguće.
Čaršija je pusta. Nekad je Ferhadija, nije se moglo proći tuda, a sad nažalost mi samo ovde nas četvorica, petorica dođemo – priča Ahmed Redžepović, penzioner, piše N1.
Tužno stanje Čaršije slika je i bilo kojeg drugog kraja naše zemlje. U Republici Srpskoj se posao ugostitelja sveo na manje od 30 posto, dok je istovremeno podrška vlasti izostala.
Dobijamo sada informacije, odnosno usmene izjave, kako će se pomoći možda agencijama i velikim hotelima, a svi ostali ugostitelji mogu slobodno da zatvore svoje poslovne jedinice -navodi Vladan Šurlan, član upravnog odbora Udruženja poslodavaca u ugostiteljstvu “HoReca”.
I dok iz udruženja “Horeca” pozivaju na jedinstven odgovor i bunt svih ugostitelja u BiH zbog jednakih problema i neodnosa vlasti, ugostiteljski radnici u dugovima i problemima gube nadu.
Još se finansijski nisam oporavio od one prve pauze kada su lokali zatvarani, tako da neka opcija Švicarska, Australija i bježat – tvrdi Aleksandar Majstorović, konobar iz Gradiške.
Bježati je prečesta i bolna riječ nama, no ne i šamar onima koji su obećavali jednaku raspodjelu tereta krize između svih. Njihova obećanja su se pred očima ugostiteljskih radnika raspršila kao i tradicija desetke u pola somuna s početka naše priče. hayat
