Kada si bio mali, o čemu si sanjao, šta si želio postati kad porasteš?
Šehid!
Ovako je izgledao moj razgovor sa sedamnaestogodišnjakom u Jeninu, prije godinu.
Bio je pomoćni radnik u automehaničarskoj radnji. Škrt na riječima. S pogledom zrelog čovjeka bez nade. Tako mi je izgledao dok je, nježnim dječijim rukama, čekićem lupao u metalnu oprugu, kao da mu je najvažniji posao na svijetu, a mi smetamo.
Nije sanjao o PlayStationu, Iphonu, Mercedesu.
Nije maštao o lijepoj kući, životu izvan izbjegličkog kampa, fakultetu. Znao je da otići iz ovog mjesta neće jer mu ne daju. Nisu ni njegovi.
Odrastao je u blatu izbjegličkog kampa. Teško je pod vojnom okupacijom. Uzore je nalazio u ocu koji je završio u izraelskom zatvoru, starijem bratu kojeg su tukli, a on se svaki put ponovno dizao, momcima iz mahale koje su odvodili jer su se suprotstavili okupaciji… Vraćali su se uglavnom na tabutima. Fotografije na zidovima njihovih oštećenih kuća svaki dan podsjećaju na njihovu hrabrost. Za njih su šehidi.
Godinu kasnije… Rat je. Gledamo ga na TV-u. Sve uživo.
Adam i Basel bili su djeca. Imali su osam i petnaest godina. Samo su se igrali na prljavim ulicama Jenina. Ubili su ih. Sutra će reći da su teroristi!
Zar nisu imali pravo na igru?
Zar nisu imali pravo na snove? Jer kako bi znali šta je sloboda, ako je nisu makar sanjali? Video pogledajte OVDJE prenosi haberhana
Nadina Malićbegović
