Pismo od rahmetlije
Da li me se sjećate? Ili, kao po običaju, živi veoma brzo zaboravljaju nas mrtve. Nema veze! Da vas podsjetim, pa možda me se i sjetite. Bio sa sa vama zajedno prošli ramazan. Bio sam u prvom saffu u džamiji, posebno na teravih namazima, bio sam od onih koji su postili, Kur’an učili, zikr činili. Da li vam sad možda sjećanja naviru? Bio sam od onih koji su svoj jezik čuvali od ružna govora, ogovaranja, prenošenja riječi, potvoranja i laži. Sjećate se? Slika mi je pred očima, dok se s vama selamim i rukujem nakon namaza uz osmijeh kakav može imati samo postač. Ali,…
nisam nikada ni pomislio da će mi to biti zadnji ramazan. Da sam znao, trudio bih se još više, potrudio bih se da svaki namaz obavim u džematu, da se svaki dan što više družim sa Kur’anom, da što više istigfar činim, da što više noćnog namaza obavim, da što bolje pokoran roditeljima budem, da što više….. Sad je kasno, povratka nema a mogu vam samo zavidjeti na onome što imate a to je prilika da dočekate još ramazana, prilika da vam duša posti, prilika da se družite sa Kur’anom i uživate na noćnim namazima. Zavidim vam i to ne malo, na beskrajnoj tišini sehura, na željno iščekivanim iftarima na kojima se okupi sva porodica. Samo da znate koje blagodati donosi mjesec ramazan!
Posebno na ćemu vam zavidim, jeste ibadet proveden u noći Lejletu-l-Kadr. Ljudi, da samo znate kakva je to noć, da samo znata kakva je to prilika. Tražite je u zadnjoj trećini ramazana u neparnim noćima. Nakon povratka sa teravih namaza, zatvori se, stani na noćni namaz, nek’ noge trnu i bole, to je samo nekoliko noći. Poslanik, s.a.v.s., je čitav život klanjao noćni namaz i to sa oteknutim nogama a ti nisi u stanju da to uradiš nekoliko noći. Poslije namaza, tespih u ruke, Allaha slavi i od njega oprosta traži a nakon toga, Kur’an uzmi i uči, uči dok te ne zovnu na sehur.
Mnogo toga mi fali od ramazana i rado bih se vratio da ga iskoristim još bolje i više, ali ne mogu. Međutim, vi možete, vi možete i ne propuštajte ovu priliku, jer možda je nekom zadnja kao što je meni bila, samo što će onda biti kasno za sve!
Pismo od mejita! (drugi dio)
E prošli put ste imali priliku pročitati pismo od mog prijatelja a umrli smo tu negdje, približno, razmaka nekih dvije-tri sedmice. Uglavnom poslije ramazana. Sjećam se, nakon što su mene ukopali, nedugo zatim, čujem glas ljudi i zveckanje lopata. Pomislih u sebi, ili će da čiste greblje ili je sigurno još neko umro. Ipak je neko bio umro, počeli su sa kopanjem.
Nedugo zatim zastadoše da odmore, ustvari, sjeli su da jedu. Čujem jedan od njih veli:“Bogami, gazda nam kupio po 15-tku i po kutiju cigara!“ Otvarajući ćevape u papiru, drugi reče:“Nije valjda samo ovo, hoće li biti barem cener, vidiš da je teren tvrd i pun kamena!“ Osjetih miris ćevapa i dim cigare, kao i njihovo mnjackanje u ustima. Ustadoše, čujem pljuvanje u šake i rečenicu, od koje se svaki živi i mrtvi insan naježi:“Hajmo ljudi, da mejit ne čeka, ostalo je još malo do dženaze!“
Jah, i počeo sam vam govoriti za ovog mog prijatelja što je ukopan pored mene nakon ramazana a meni i njemu je bio zadnji. Et, on vam je opisao kako i po čemu da ga se sjetite, pa kad se sjetim sebe i ljudi poput mene, osjetih potrebu da i ja vam prenesem kako završi moj zadnji ramazan u životu.
Možda ćete se mene prije sjetiti nego mog prijatelja, jer ste mene sigurno više viđali. Čim bi nastupi mjesec ramazan, obuzmi bi me neka nervoza, neraspoloženje. Oni koji su rano ranili da bi nešto prezalogajili kako bi izdržali čitav dan, osjećao sam prema njima sažaljenje. Kome gladuješ, zbog koga se patiš? Spavao sam tamo negdje do podne. Onda bih se ustani i naredi bi majci svojoj staroj da mi kafu napravi. Morala je, jer je znala kakve sam naravi. Vidio sam kako joj se ruke tresu dok je nosila džezvu prema šparetu. Mislim da je osječala strah od Božije kazne.
Iznesi bi kahvu vani, sjedi bi u hlad te polako uz cigaretu bi ćejfio. Dok sam srkao vrelu kahvu i razmišljao gdje da odem u grad, začu se ezan za podne namaz. Pored moje kapije prođe dedo Ibrišim, imao je negdje oko 90 godina, sjećam ga se, uvijek za bajrame davao mi je bombone. Nikad vakta nije ispustio, nsvaki ramazan bi isposti. Prolazeći pored kapije, zastade i pogleda me. Gledao je u mene, ali mislim da je gledao da vidi ko to sjedi u po bijela dana u po ramazana i pije kahvu. Kad sam vidio da samo okreće glavom, znao sam da me je prepoznao. Volio sam tada da sam u zemlju propao, jer odjednom je nestao sav taj neki moj ponos, sva ta moja sila…
Ustao sam, te još više neraspoložen i otišao do grada. Ulice su uglavnom bile puste, restorani, kafići i bašte također. Rekoh u sebi:“Šta je ovo, svi neki muslimani, svi poste…!“ Sjeo sam u centralnu baštu i opet naručio kahvu, kad vidi Bog nek vide i ljudi, bilo je moje pravilo. Dok su ljudi prolazili pored mene, svi su me čudno gledali. Pogledao sam oko sebe i vidio sam crvene stolice prazne, u bašti sam sjedio ja SAM. Prođe mi kroz glavu misao:“Šta ja sad ovim svojim postupkom dokazujem? Da li sam ja to nešto bolji od muslimana koji poste, da li sam ja nešto dokazao svojim inatom? Nisam! Sam, neraspoložen, mrzovoljan, izgubljen, čak i onaj konobar me je čudno i sažaljevanjem gledao.
Vratio sam se taj dan kući pognute glave. Nisam tražio da mi majka napravi jesti, to sam uradio sam. Legao sam tu noć razmišljajući: musliman sam, vjerujem u Allaha, odem na bajram, nekad sam išao i na džumme, ovo što radim bez imalo stida, to znači da u mom srcu nema trunke straha od Boga. Šta ako ne dočekam jutro, sa čime ću da dođem pred Allaha? Razmišljajući, dočekao sam sehur, čuo sam kako jedni druge bude, hranu podgrijavaju, nakon toga uzimaju abdest i čekaju sabah.
Zadnja sedmica ramazana, nisam više mogao odoljeti ljepotama i čarima tog mjeseca. Dok su moji sehurili, pojavio sam se na vratima te uzeo kašiku da jedem. Svi ostali bez teksta, držali su zalogaje u ustima, nikako da ih progutaju. Ali sam vidio u majčinim očima radost, radost tevbe.
Ispostio sam zadnjih deset dana ramazana. Danju sam postio a noću plakao i kajao se za svoje grijehe. Ovo je za moju majku bio najljepši bajram, ali sreća nije dugo trajala. Nedugo nakon bajrama, doživio sam saobraćajnu nesreću te poginuo.
Zato, ako me se sjećate dok sam tokom ramazana javno po gradu ispijao kahve i pušio cigare, nemojte me se više po tome sjećati, molim vas! Dovite sada za mene, da se Bogdo mogu vratiti pa da uživam u ljepotama ramazana, ali ne mogu, kasno sam se sjetio. Ali vi možete, niste ni svjesni kolika je Allahova blagodat prema vama.
Saudin Cokoja
Preuzeto sa portala: n-um.com
