Srceparajuća priča jednog našeg daije kojem je sin preselio na Ahiret dok je studirao u Medini
Počinjem ovu svoju ispovijest radi sebe, kažu da je lakše kad čovjek ispriča svoju bol. Oženio sam se mlad i Allah mi je dao dvije djevojčice. Kao većina roditelja, poželio sam imati muško dijete. Uzvišeni Allah ispunio mi je želju: u Medini, gradu Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dobio sam sinčića. No, na ovom svijetu sreća…
kratko traje a iskušenja vrebaju sa svih strana. Jednog dana, opazili smo da sa sinom M. nešta nije uredu. Otežano je disao, pa čak je i svijest gubio. Odnio sam ga u bolnicu u kojoj se rodio. Doktori su konstatirali da je njegovo zdravstveno stanje veoma teško i da mora u odjel za intenzivnu njegu. Noćne tmine prekrile su Grad svjetlosti, a u jednoj bolnici bespomoćni Allahov rob gleda patnju svog djeteta i ne može ništa učiniti. Niko ništa ne može učiniti. Svi smo pred Allahom bespomoćni. Sin M. udarao je nogama uslijed velikih bolova i borio se, upravo tad, sa smrtnim mukama – ali to nisam znao. Kad je otkucala ponoć, morao sam poći kući, da utješim suprugu i ulijem joj nadu u povoljan ishod liječenja, a ista ta nada bila mi je i samom potrebna.
Spavao sam istrzanim snom. Ujutro sam imao čudan osjećaj. Ne bih rekao da je to bila slutnja, naprosto se nisam lijepo osjećao. Oko devet sati ujutro otišao sam u bolnicu, ne sluteći nepovoljne vijesti. Uspeo sam se na treći sprat, tamo gdje sam sinoć ostavio sina – nije tamo bio. Medicinsko osoblje ništa mi nije govorilo, pa sam pošao direktoru (vlasniku) bolnice. Primio me u svoju kancelariju pa mi je s okolišanjem promrmljao: “Tvoj sin je dolje!” Ali, vidjevši da nisam razumio šta je htio reći, jednostavno je, bez uvoda i utješne riječi (svaka bi riječ bila suvišna), kazao: “Umro je!”
Te njegove riječi, tako ležerno rečene, prosto su me šokirale, nisam bio svjestan šta mi je rekao, pa sam mahinalno uzvratio: “Allah je tako htio.” Vjerujući da se radi o nesporazumu ili pak o neukusnoj šali (čovjek će svašta pomisliti i u svašta će povjerovati samo da odgodi trenutak suočavanja s istinom), ostao sam, zakratko, sjediti u njegovoj kancelariji, ne misleći ni o čemu. Domalo sam pozvan da vidim dijete i da ga, ako hoću, ja odnesem u gasulhanu koja se nalazila u blizini Poslanikove džamije. Pošao sam za medicinskom sestrom. Silazim niz stepenice, u podrum. Mrtvačnica. U jednom frižideru, u foliji, bilo je zamotano stvorenje koje se još jučer smiješilo i ispunjavalo kuću radošću.
Uzeh ga u naručje… Tek tad uvjerio sam se u gorku istinu: moj sin jedinac mrtav je, u to nema sumnje. Sa mnom je bio sažaljivi student S.H., iskreni pomagač u nesreći – nikad neću zaboraviti njegovu saosjećajnost, niti ću ikad zaboraviti da je plakao i u gasulhani dok sam, i sâm plačući, pomagao u opremanju djeteta.
Gasulhana. Mjesto gdje će svako od nas, ja, koji ovo pišem, i vi, koji čitate, biti odnesen i opremljen za put bez povratka. Rekli su mi da će dijete odmah okupati, a da će dženaza-namaz biti poslije ikindijskog namaza. Gladio sam ručice svog sinčića, kupajući ga, ljubio ga po licu, po rukama… Posljednji put pogledao sam njegovo lice i umotali smo njegovu malu glavu u kefine.
Odlazim kući, da saberem misli i pripremim se za dženaza-namaz. Supruga još ne zna da svoje voljeno dijete više nikad neće uzeti u naručje. Pokušao sam se hrabro držati kad sam ušao u stan, ali… Supruga me upitala: “Kako je M.?” Zagrlio sam je i rekao: “Bolje mu je sad.” Prošla je cijela vječnost dok sam smogao snage da joj kažem onu kobnu riječ, poslije koje se ruše svi snovi i prestaju sve nade na ovom svijetu, riječ poslije koje čovjeku samo dragi Allah ostaje kao utjeha. “Mrtav je”, kazao sam, isto onako jednostavno kao što je i meni vlasnik bolnice rekao. “Nema više našeg M.”, kazao sam. Zaplakala je, gorko, neopisivo teško, onako kako majka zaplače kad ostane bez svog dojenčeta. Zajecala je ucviljena, i nije je ništa moglo utješiti. Volio bih da je iko drugi, a ne ja, mogao prenijeti ovu strašnu vijest mojoj supruzi.
Brat S.H. došao je po mene pola sata prije ikindijskog namaza. U Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, džamiji uveli su me na prednja, čeona vrata, da bih odmah po završetku namaza ponio dženazu. Poslije farz-namaza, mujezin je oglasio da će se klanjati dženaza-namaz, ženi i djetetu. Čijem djetetu, zapitao sam se čuvši te mujezinove riječi.
Tvom djetetu, bespomoćni Allahov robe, koji stojiš u safu i čekaš da imam donese tekbir i da klanjaš namaz koji će trajati tek nekoliko minuta, a tebi će se činiti da si strašnu vječnost proveo u safu, doveći za svog sina. Poslije namaza, uzeo sam ga u naručje i ponio prema mezarju el-Beki, mezarju u kojem su ukopani naši velikani, ashabi, drugovi u džennetu, ako Bog da, i mnogi drugi čestiti vjernici. Volio bih da je mezarje bilo još dalje, da se družim s mrtvim sinom, jer sam znao da je to naše posljednje druženje, na ovom svijetu.
Nimalo nisam žurio, premda je sunnet da se dženaza nosi žurnim korakom; onu su ženu žurno odnijeli, ja sam ostao iza njih. Noseći svoje čedo prema džennetskoj bašči (inšallah), molio sam Allaha da ga učini mojim zagovornikom na Danu konačnog polaganja računa. Nosim svog sina, sve manje i manje ostaje do mezara. Stižem do rake. Srce mi se steže, Zemlja mi tijesna postaje. Prisutni spustiše ženu u kabur, staviše je u udubljenje sa strane, prema sunnetu, i jedan čovjek, koji bijaše dolje, zatvori udubljenje ćerpičima… Zatim se meni obrati: “Dodaj mi dijete!”
Snebivajući se pružih svog sinčića M., ali ga vratih: nisam smogao snage da se od njeg odvojim, privio sam ga na grudi i plakao, jecao, znajući da se od njega moram rastati, zauvijek. Nisam razabirao šta mi ljudi govore. Čuo sam samo da mi je neko od prisutnih rekao: “Dodaj čovjeku dijete! Ovo je iskušenje na koje te Allah stavio!” Čekam. Nadam se da još nije sve izgubljeno, mislim da se može nešta dogoditi, bilo kakvo čudo, bilo šta…
Na koncu pružih onom čovjeku malo i čisto, grijesima neuprljano tijelo, umotano u bijele kefine. Tako mi Allaha, Gospodara nebesa i Zemlje, čim je onaj “nestrpljivi” čovjek uzeo dijete iz mojih ruku, osjetio sam da sam doslovno pola srca u onaj mezar dao. Za mene je dženaza bila završena i nisam više mogao ostati na mezarju, staništu koje nas čeka. Sa mnom je, da me utješi, pošao student S.V. Ni njemu nikad neću zaboraviti utješne riječi koje mi je uputio.
Ostavio sam dio svog srca u prelijepoj Medini, Gradu svjetlosti, nadajući se da ćemo, kad nas Sveznajući Allah oživi i bude s nama sviđao račune, biti pošteđeni kazne i uvedeni u zanosni džennet, zajedno sa svojim sinom M.
Život je tekao dalje, a ja sam utjehu nalazio u namazu i obraćanju Uzvišenom Allahu. Neka je hvala Tebi, Allahu, Koji si nam dao priliku da padnemo ničice pred Tobom i da od Tebe, Blagodarnog i Svemogućeg, tražimo! Kasnije mi je dragi Allah (kako je lijepa i draga ova sintagma!) podario dva sina. Neka je hvala Plemenitom Allahu na blagodatima i na strpljenju koje nam je ulio, nema istinskog božanstva osim Njega, Njega obožavamo, On je naš zaštitnik na ovom i na budućem svijetu.
Vaš dobronamjerni brat Ebu Danijal, n-um
