Jednom sam iznenada morao iz Cazina za Sarajevo, 350 kilometara. Kontao sam “poslom”. U Sarajevu ništa nije klapalo kako je bilo planirano pa sam, nahujan, dao gas nazad prema Cazinu. Dok vozim razmišljam kako neki ljudi znaju izigrati insana kad li na vogošćanskoj petlji vidim jednog dedu, nurli čehre, sa kapicom bjelicom na glavi, kako stidljivo diže desnicu i stopa auta. Deder mu stani, pomislih i već čujem kako deduki kroz otvoren prozor nazivam selam!
– Dokle dide?
– Do Travnika sinko, odgovori vidno ushićen.
Brzo smo se “našli” kroz razgovor. Deduka je iz Travnika a kći mu, udata u Vogošći, rodila unuka Ahmeda k’o zlatnu jabuku, veli mi sretan. Zetu, kćerkinom mužu, pokvarilo se auto kad ga je dovezao neki dan, pa je deduka, da ne bi zahmetio zeta koji je imao oko porodilje i bebe posla, sinoć dovio na jaciji da mu ispa’ne prilika da se “sa nekim” vrati u Travnik.
Vidio sam ja odmah po njegovoj čehri a kasnije i po dedinoj priči da to nije obicni dedo već neki fini Allahov rob pa mu nakon ugodne vožnje u Travniku kroz šalu reknem: – Dedo, kad budes idući put dovio, budi malo precizniji i dovi za nekog iz komšiluka. Nemoj da ja opet čak iz Cazina moram sedlat’ dorata! Deduka žmirnu očima, nasmija se i prije mi selama samo stisnu ruku: – Bog ti dao đe čuo i ne čuo!
Često se sjetim deduke i njegove nurli čehre! Nekad zaista trčimo i “spadnemo snogu” da bi smo bili dio nečije kabul dove a mi mislimo da sebi “trčimo”! Allah vam ukabulio hajr dove! Amin.
Hfz Fuad Seferagić n-um
