Uvod
U savremenom političkom okruženju Balkana, pažnju javnosti i analitičara privlači trojica lidera čije djelovanje sve više izaziva zabrinutost i otpor – Aleksandar Vučić, Viktor Orbán i Milorad Dodik. Njihova međusobna povezanost ne samo da osnažuje njihove pojedinačne pozicije, već i dodatno polarizuje političku scenu u regionu. Njihov savez, koji se temelji na nacionalističkoj ideologiji i zajedničkom protivljenju zapadnim demokratskim vrijednostima, sve više djeluje kao remetilački faktor kada je riječ o stabilnosti Balkana i evropskim integracijama. U tekstu Christiana Rechenberga, dopisnika ZDF-a iz Beča, ova dinamika se analizira kroz prizmu aktuelnih dešavanja i političkih strategija koje ova trojica lidera sprovode kako bi očuvali vlast, ali i širili svoj uticaj.
Razrada
Proteklog vikenda, u Beogradu je održan skup koji je trebao demonstrirati snagu i popularnost predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića. Međutim, uprkos velikim pripremama i mobilizaciji, skup je bio slabijeg intenziteta od najavljenog – umjesto očekivanih 200.000 ljudi, okupilo se tek oko četvrtina tog broja. Prema izvještajima, mnogi prisutni su bili dovedeni organizovano iz dijelova regiona sa srpskom većinom. Ovaj pokušaj da se pokaže moć pretvorio se u, kako analitičari komentarišu, dokaz slabosti, a ne političke dominacije.
Nasuprot tome, u Novom Pazaru, pretežno bošnjačkom gradu, studenti su organizovali mirnu, ali snažnu akciju podrške bošnjačkoj manjini. Ovaj gest je interpretiran kao simbolično upozorenje protiv sve jače autoritarne vlasti u Srbiji. Politolog Vedran Džihić ovu je inicijativu opisao kao „festival nade“, ističući kako se istovremeno u Beogradu mogla vidjeti slika lidera koji gubi politički autoritet.
U Strazbur je istovremeno stigla grupa od 80 studenata iz Srbije, koji su biciklima prešli 1000 kilometara kako bi izrazili svoj protest protiv Vučićeve vlasti pred institucijama Evropske unije. Ovaj čin pokazuje rastuću aktivnost i nezadovoljstvo mladih u Srbiji.
Ono što čini Vučićevu poziciju stabilnijom u regionu jeste njegova veza sa dvojicom ključnih aktera: mađarskim premijerom Viktorom Orbánom i liderom bosanskih Srba Miloradom Dodikom. Tokom pomenutog skupa u Beogradu, Orbán se obratio putem video poruke, dok se Dodik pojavio lično, uprkos činjenici da je protiv njega raspisana međunarodna potjernica zbog kršenja zakona Bosne i Hercegovine. Njihova poruka bila je jedinstvena – Zapad, prema njima, pokušava nametnuti svoj poredak Srbima i Mađarima te ih marginalizirati.
Milorad Dodik, koji je na čelu Republike Srpske, koristi svoju poziciju da jača separatističke težnje unutar BiH, s otvorenim ciljem da ovaj entitet pripoji Srbiji. On zanemaruje državne institucije, ignoriše sudske odluke i otvoreno promoviše nacionalističku agendu. Iako je pod istragom pravosuđa, Dodik se slobodno kreće zahvaljujući podršci iz Beograda, što dodatno demonstrira dubinu njegovog saveza s Vučićem.
Za Vučića, Dodik ima dvostruku vrijednost:
-
Politički, pomaže mu da se predstavi kao vođa svih Srba na Balkanu – ideja koja podsjeća na koncept velike Srbije.
-
Taktički, Dodik mu služi kao alat za skretanje pažnje javnosti sa domaćih problema i rastućeg nezadovoljstva.
Dodik, zauzvrat, ima brojna lična i poslovna zaleđa u Srbiji – članovi njegove porodice posluju u toj zemlji, a on sam posjeduje srbijansko državljanstvo. Vučić podržava inicijative koje bi omogućile i ostalim građanima RS-a da dobiju državljanstvo Srbije. Njihov zajednički projekat može se opisati kao širenje i učvršćivanje „srbstva“ kao ideološke osnove političke moći.
Viktor Orbán, treći član ovog političkog trija, ima posebnu ulogu. Kao član EU, on koristi svoju poziciju da blokira odluke koje bi mogle negativno uticati na Vučića i Dodika. Iako na papiru podržava proširenje Evropske unije, njegov stvarni cilj je stvaranje EU po sopstvenim pravilima – što više lidera koji misle poput njega, to bolje. Njegov uticaj osnažuje narative protiv Bruxellesa, naročito u regionima gdje je proces EU integracija zamrznut, poput Srbije i BiH.
No, i pored njihove međusobne podrške i koordiniranih poteza, ovaj trojac se suočava sa sve većim otporom. Politolog Džihić ocjenjuje da njihova politička moć opada. U Mađarskoj, Orbán se suočava s ozbiljnim izazovima na predstojećim izborima. Dodik, prema mišljenju analitičara, je iscrpio politički kapital, dok Vučić sve teže upravlja unutrašnjim nezadovoljstvom, naročito među mladima i akademskom zajednicom.
Zaključak
Političko partnerstvo između Vučića, Orbána i Dodika na prvi pogled djeluje kao savez snažnih lidera sa zajedničkom ideologijom, ali dubinska analiza otkriva drugačiju sliku. Njihove veze su znak zajedničke potrebe za političkim opstankom, a ne prave moći. Svaki od njih se suočava sa unutrašnjim pritiscima, gubitkom podrške i jačanjem opozicionih snaga. Dok pokušavaju da očuvaju svoje pozicije kroz međusobnu podršku i retoriku usmjerenu protiv Zapada, njihova sposobnost da dugoročno oblikuju politički pejzaž Balkana sve je upitnija. Autokratije, kako podsjeća Džihić, nikada ne traju vječno.
