Politička scena u Bosni i Hercegovini već duže vrijeme prolazi kroz jednu od svojih najozbiljnijih kriza od završetka rata. Višemjesečna institucionalna blokada, odsustvo jasnih reakcija međunarodne zajednice i duboko ukorijenjene političke podjele stvorile su atmosferu koja se mnogi ne libe nazvati stanjem tihog državnog udara. Upravo ova kriza otkriva ozbiljne slabosti u funkcioniranju države, ali i nedostatak volje ključnih aktera da preuzmu odgovornost.
Naime, više od dva mjeseca traje stanje potpune institucionalne obamrlosti, a ono što dodatno zabrinjava jeste gotovo potpuna šutnja iz Ureda visokog predstavnika (OHR). Umjesto konkretnih koraka, iz ovog ureda stižu samo štura saopćenja za javnost, lišena ikakvog stvarnog djelovanja. Iako je međunarodna zajednica godinama imala presudnu ulogu u očuvanju mira i stabilnosti, sada se sve više ponaša kao posmatrač sa strane, ostavljajući Bosnu i Hercegovinu da se sama izbori s unutrašnjim potresima.
U središtu problema nalazi se nekoliko ključnih činjenica:
-
Državne institucije su ozbiljno uzdrmane – Dom naroda ne može raditi zbog nedostatka kvoruma, a u Vijeću ministara jedno ministarsko mjesto ostaje upražnjeno.
-
Trojica političara, optuženih za neustavno djelovanje, i dalje se slobodno kreću i obavljaju političke aktivnosti, iako su poznate njihove adrese.
-
Entitetski zakoni sve češće zadiru u državne nadležnosti, čime se direktno narušava ustavni poredak.
Sve ove činjenice govore u prilog tezi da se dešava proces sistematskog slabljenja institucija koje bi trebale biti garant sigurnosti, stabilnosti i vladavine prava. I dok iz OHR-a nema odlučnog odgovora, visoki predstavnik Christian Schmidt kao da sve promatra sa strane, s ovlastima koje stoje negdje u ladici, bez namjere da ih koristi.
Prema ocjenama analitičara i novinara, ovo stanje ima i međunarodnu dimenziju. Dragan Bursać ističe da je presuda Miloradu Dodiku bila prvi pravi test za domaće institucije, ali i simbolični pokušaj da se konačno preuzme odgovornost za zaštitu državnosti. No, dok dođe do drugog koraka – provođenja presuda – bjegunci se slobodno kreću, lobiraju i javno potkopavaju ustavni poredak.
S druge strane, pojedini komentatori, poput Kenana Kešmera, zauzimaju stav da bi OHR ipak trebao dati više prostora domaćim institucijama da pokažu vlastitu snagu i zrelost. On smatra da bi trebalo sačekati pravi trenutak za intervenciju, nadajući se da će tada i EUFOR stajati na raspolaganju za asistenciju. Ipak, ovo je izuzetno rizičan pristup u okruženju koje je već destabilizirano.
Zabrinjava i činjenica da sigurnosne agencije u državi nisu u stanju da sprovedu ni osnovne zakonske odredbe. Kako navodi Danijal Hadžović, državni organi nisu sposobni ni da uhapse osobu koja im se nalazi u zemlji i čak prelazi granicu, što dodatno produbljuje nepovjerenje građana u sistem.
Pozadina ovakve pasivnosti OHR-a i Schmidta je, prema analitičarima, nedostatak jake i jedinstvene podrške međunarodne zajednice. Hadžović objašnjava da američka ambasada u BiH trenutno prolazi kroz tranziciju, dok nova administracija još uvijek nije definisala svoj stav prema dešavanjima u BiH. U isto vrijeme, unutar Evropske unije ne postoji jedinstveno mišljenje o tome kako treba rješavati krizu, što ostavlja prostor za daljnje manipulacije unutar domaće političke scene.
Kešmer dodaje da EU nije u stanju da ponudi čvrst i jedinstven odgovor, dok ambasada SAD-a još formira svoj pravac djelovanja, a Schmidt – iako formalno može reagovati – očigledno ne želi preuzeti odgovornost bez podrške jakih partnera.
U takvoj atmosferi, Bosna i Hercegovina ostaje razapeta između političkih kalkulacija, sporosti institucija i nesigurnosti međunarodne zajednice. U državi u kojoj se više očekuje nego što se konkretno poduzima, dinamiku diktiraju upravo oni koji bi trebali biti pod pravosudnim postupcima. Tako se stvaraju okolnosti u kojima je državni udar postao proces, a ne događaj.
Zaključno, sve dok se ne uspostavi jasno liderstvo, kako domaće tako i međunarodno, teško je očekivati da će ova kriza biti riješena u skorijem vremenu. Vladavina prava, institucionalna stabilnost i povjerenje građana ostaju ugroženi, a test pred kojim se nalaze institucije Bosne i Hercegovine je možda i najvažniji u njenoj postratnoj istoriji. Vrijeme za odlučne korake ističe, a tišina iz OHR-a sve više odzvanja kao poraz međunarodne zajednice u misiji koju je sama preuzela.
