Prostor bivše Jugoslavije danas se ponovno suočava sa ozbiljnim prijetnjama po stabilnost i demokratski razvoj, koje podsjećaju na mračne devedesete. Iako se često spominje povratak tom razdoblju, ta fraza se sve manje shvaća u svojoj punoj dubini. U stvarnosti, situacija je čak i kompleksnija i potencijalno opasnija, jer se destruktivni obrasci vraćaju kroz sofisticiranije mehanizme i u širem geopolitičkom kontekstu. U središtu tog povratka nalazi se koncept “srpskog svijeta”, koji kao svojevrsna reinterpretacija velikosrpske ideje, danas poprima novi oblik uz inspiraciju iz Putinove Rusije. Ovaj koncept, za razliku od nekadašnjeg etatističkog socijalizma, temelji se na uvjerenju da je liberalna demokracija u izdisaju, a da autoritarni režimi predstavljaju budućnost.
Glavni uzrok stagnacije i regresije u regiji nije vanjska sila, već unutrašnja slabost političkih elita, koje ne pokazuju volju da se odmaknu od destruktivnih ideologija prošlosti. One često koriste narative žrtve, izvanjske prijetnje i očuvanja nacionalnog identiteta kao alibi za neprovođenje reformi i zadržavanje statusa quo. Zemlje koje su još uvijek u fazi pretpristupnog dijaloga s Europskom unijom sve su udaljenije od ispunjavanja kriterija koje Unija postavlja, a istovremeno sve više tonu u unutarnje političke krize, populizam i institucionalnu nestabilnost.
U tom kontekstu može se uočiti nekoliko ključnih problema:
-
Obnavljanje političkih doktrina iz devedesetih, ali u novim, prilagođenim oblicima.
-
Negiranje odgovornosti za ratne zločine i revitalizacija narativa o nacionalnoj ugroženosti.
-
Pritisci na susjedne države kroz meke i tvrde oblike političkog utjecaja, posebno iz Beograda.
-
Zavisnost od vanjskih autoritarnih aktera, posebno Rusije, uz očekivanja da promjena u globalnoj ravnoteži moći ide u korist autoritarnih režima.
-
Ignoriranje i neprilagođavanje novim izazovima u EU, poput zelene tranzicije, digitalne suverenosti ili strateške autonomije.
Posebno je zabrinjavajuće što se politički centri odlučuju za privremene, populističke odgovore, umjesto da potraže dugoročna rješenja utemeljena na modernim principima upravljanja i europskim vrijednostima. Umjesto da uče iz ranijih grešaka, mnoge države regije ponovno se prepuštaju iluziji kvazisuvereniteta, koji ih vodi u još dublju izolaciju.
Zatvaranje u nacionalne okvire i zanemarivanje šireg europskog konteksta vodi ka sve većem raskoraku između regije i Europske unije. Umjesto da se iskoriste postojeći institucionalni kanali i inicijative poput Berlinskog procesa, političke elite biraju konfrontaciju, simboličke geste i otvoreno ignoriranje europskih signala. Rezultat je zamrznuta tranzicija, u kojoj se stagnacija predstavlja kao stabilnost, a neaktivnost kao očuvanje nacionalnog interesa.
Ako se trenutni trendovi nastave, moguće je da će još generacija čekati priliku da živi u funkcionalnim, demokratskim državama. Rješenje nije samo u vanjskoj pomoći ili pritisku EU, već u dubokoj unutarnjoj promjeni. Političke i društvene elite moraju pronaći snagu za resetiranje prioriteta – od kratkoročnih partijskih interesa prema viziji budućnosti utemeljenoj na vladavini prava, poštovanju građanskih prava i aktivnom uključivanju u suvremene europske tokove.
Bez tog iskoraka, Balkan ostaje zarobljen u začaranom krugu prošlosti, u kojem se stalno vraća istim obrascima koji su ga i doveli do destrukcije devedesetih. Današnji kontekst, međutim, nudi mnogo manje optimizma, mnogo slabiju podršku i mnogo teže uvjete za izlazak iz krize. Ako se ta šansa ponovno propusti, moglo bi biti kasno za bilo kakvu ozbiljnu integraciju u europski prostor, a povratak u demokratski kurs bit će daleko teži nego ikada prije.
Uloga Srbije u regionalnim odnosima postaje ključna tačka destabilizacije, ne toliko zbog izravnih vojnih prijetnji, već zbog sistematskog širenja političkog utjecaja kroz etnonacionalne narative i podrivanje institucija susjednih država. Srbija, vođena konceptom tzv. „srpskog sveta“, kontinuirano jača svoju poziciju unutar regije tako što pruža podršku političkim opcijama koje dijele isti ideološki okvir – bilo u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji, pa i unutar same Srbije. Takav model širenja utjecaja nije nužno otvoreno agresivan, ali ima duboko destruktivan učinak na demokratske procese. On podrazumijeva oživljavanje prošlih mitova, relativizaciju ratnih zločina, promicanje ideje zajedničkog identiteta i konstantno prisutno političko uvjetovanje – sve s ciljem da se stvori politički prostor koji je geopolitički naklonjen Rusiji i udaljen od zapadnog demokratskog bloka.
U tom smislu, aktualni režim u Beogradu koristi kombinaciju meke moći i geopolitičke manipulacije, često balansirajući između Bruxellesa i Moskve. No, za razliku od 2000-ih godina, kada se činilo da je Beograd odlučan krenuti europskim putem, današnja vlast više se ponaša kao faktor remetilačkog utjecaja nego kao konstruktivni partner. To se naročito manifestira kroz instrumentalizaciju entiteta u BiH, jačanje političke moći velikosrpskih stranaka u Crnoj Gori, te poticanje destabilizacije sjevera Kosova, gdje se institucionalna vlast redovno dovodi u pitanje paralelnim strukturama koje Beograd podržava. Pritom je zabrinjavajuće i to što dio međunarodne zajednice, uslijed iscrpljenosti, ali i strateškog preusmjeravanja prema drugim globalnim krizama, više ne pokazuje istu razinu interesa i angažmana kao što je to bilo ranije. U takvom vakuumu, reakcionarne sile iz prošlosti dobivaju prostor da se reorganiziraju i učvrste svoj položaj, koristeći društvene frustracije, ekonomske slabosti i nisku političku kulturu u svoju korist.
Dugoročno gledano, oporavak regije moguć je jedino ako domaće političke snage shvate da europska integracija nije puki birokratski proces ili diplomatski cilj, već transformacijski okvir koji traži duboku promjenu u načinu vladanja, upravljanja i odnosa prema građanima. To podrazumijeva napuštanje autoritarnih modela vladavine, jačanje neovisnosti institucija, ali i stvaranje stvarne političke kulture dijaloga, kompromisa i poštovanja različitosti. U suprotnom, Balkan ostaje zatvoren u ciklusu autarkičnih politika, u kojem se sukobi iz prošlosti recikliraju kao alati za kontrolu sadašnjosti i manipulaciju budućnošću. Europska unija, bez obzira na trenutnu krizu povjerenja i izazove globalnog poretka, i dalje ostaje najstabilniji model političke i ekonomske sigurnosti. Pitanje je samo hoće li balkanske države imati snage i volje da se ponovno približe tom modelu – ne deklarativno, već stvarno i suštinski.
