Predsjednik Hrvatske, Zoran Milanović, izazvao je pažnju javnosti svojim nedavnim izjavama u kojima se protivi postupcima međunarodne zajednice prema Miloradu Dodiku, predsjedniku Republike Srpske. Milanović je u svom govoru oštro kritikovao poteze koje smatra pokušajem da se iz političkog života BiH izbaci Dodik, koji je, prema njegovim riječima, najpopularniji političar među Srbima u toj zemlji. Milanović se, međutim, nije usudio potpuno braniti Dodika, naglasivši da je potrebno pronaći zajednički jezik sa Srbima i da takve akcije, prema njegovom mišljenju, neće uplašiti narod. Za njega, stavovi o Dejtonskom sporazumu i suverenitetu BiH nisu dovoljni da opravdaju izbacivanje političara iz političkog života na temelju odluka stranih diplomata.
Milanović je naveo da se ne može govoriti o “kolonijalnom upravitelju” kada je riječ o Christian Schmidtu, Visokom predstavniku međunarodne zajednice u BiH, kojeg je nazvao “penzioniranim njemačkim političarom”. Prema Milanovićevim riječima, ovakvo ponašanje prema političkom lideru jedne od konstitutivnih nacija u BiH samo će stvoriti revolt među Srbima, a ne doprinijeti stabilizaciji situacije. On također napominje kako Hrvatska ne bi smjela biti uključena u “negativnu” igru koja bi mogla dodatno destabilizirati BiH, te ističe kako je važno osigurati jednaka prava za sve narode unutar države.
Politolog Davor Gjenero komentirao je Milanovićevu izjavu i skrenuo pažnju na opasnost koju nosi njegovo nastojanje da opravda Dodika, govoreći da je takva retorika nešto što nije primjereno političaru iz članice EU. Prema Gjenerovom mišljenju, Milanović svojim riječima zapravo podržava politiku koju promoviraju Vučić i Dodik, a koja uključuje narušavanje političkog okvira i stvaranje nesigurnosti unutar BiH. Njegov komentar ukazuje na ozbiljne političke podjele u Hrvatskoj, pri čemu Milanović figurira kao ključni akter koji se protivi međunarodnoj intervenciji i pritiscima usmjerenim na Dodika. Gjenero također navodi da se Milanovićevim izjavama ne samo opravdava Dodik, nego se također pokušava iskriviti istina o presudi koja je donesena protiv predsjednika Republike Srpske, a koja je izazvala političke turbulencije u BiH i regiji.
U svom komentaru Gjenero je posebno naglasio kako je Milanović i ranije pokazivao sklonost prema takvim izjavama, koje smatra netočnim i opasnim za međunarodne odnose. Smatra da bi izjave poput Milanovićevih, koje u javnosti izazivaju konfuziju i polarizaciju, mogle imati dugoročne negativne posljedice na stabilnost regije. Naime, Gjenero smatra da bi ovakve izjave trebalo smatrati lažnim narativima koji samo povećavaju napetosti među narodima BiH, umjesto da pridonose izgradnji međusobnog povjerenja. Ovo je ujedno i podsjetnik na to kako političari mogu manipulirati informacijama kako bi ostvarili vlastite ciljeve, a istovremeno podržavali destruktivne politike koje ugrožavaju budućnost cijele zemlje.
U zaključku, ovaj slučaj ponovo skreće pozornost na duboke političke razlike koje postoje među liderima u Hrvatskoj, BiH i Srbiji. Milanovićeve izjave i podrška Dodiku postavljaju ozbiljno pitanje o pravcu u kojem bi se političke relacije u regiji mogle razvijati. Iako Milanović ne nudi direktnu podršku Dodiku, njegov način komentiranja situacije otkriva dublje političke stavove koji često ne odgovaraju međunarodnim normama ili interesima stabilnosti. Gjenero je u pravu kada upozorava na manipulaciju informacijama i važnost odgovorne političke komunikacije, koja bi trebala služiti izgradnji stabilnosti, a ne njezinu destabiliziranju.
Ovaj slučaj također otkriva duboku podjelu u pristupu međunarodnoj politici, gdje su stavovi domaćih lidera u Hrvatskoj i BiH često u suprotnosti s onim što međunarodna zajednica, uključujući Sjedinjene Američke Države i Europsku uniju, smatra potrebnim za očuvanje mira i stabilnosti. Milanovićeve izjave o Dodiku mogu se promatrati kao izazov za međunarodne napore u očuvanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine, jer njegov govor o “kolonijalnim upraviteljima” i “zaštiti prava Srba” stvara sliku koja je u suprotnosti sa zvaničnim stavovima europskih i američkih vlasti. Takvi istupi samo povećavaju sumnju među građanima BiH i potiču nove političke nesigurnosti. Dodikova politika, koja uključuje stavove usmjerene na jačanje entitetskih interesa u odnosu na cijelu BiH, dodatno komplicira stanje, dok Milanović svojim izjavama čini isto na političkom planu u Hrvatskoj. Pored toga, reakcije poput Milanovićevih podižu političke temperature u regiji, čineći prostor za manipulacije i netočnosti u informacijama, a time stvarajući prijetnju za sve narode u BiH. U kontekstu budućnosti Balkana, važno je da politički lideri razumiju težinu svojih riječi i odgovornost koju nose, jer svaki njihov korak može imati dugoročne posljedice na mir i suživot u regiji.
