U političkom vrtlogu koji mjesecima potresa Bosnu i Hercegovinu, jedan od glavnih aktera, Milorad Dodik, nastavlja sa sve kontroverznijim istupima i političkim potezima, koji jasno ukazuju na njegov očajnički pokušaj da izbjegne suočavanje sa pravosuđem BiH. Ovaj put, njegovi nastupi na političkoj sceni odišu ne samo proturječnostima, nego i očiglednom namjerom da predstavi Republiku Srpsku kao žrtvu međunarodnih intervencija, dok sebe pozicionira kao branitelja ustavnosti. Dodikovi istupi, koji se smjenjuju između poziva na dijalog i prijetnji referendumima, svjedoče o njegovoj strateškoj igri kojom pokušava dobiti vrijeme i podršku, ne bi li izbjegao pravne posljedice.
U svom posljednjem obraćanju iz Prijedora, lider SNSD-a otvoreno je kazao kako ne odustaje od zakona koji su usvojeni u Narodnoj skupštini Republike Srpske, iako ih je Ustavni sud BiH privremeno stavio van snage. I pored ranijih najava o mogućem „zamrzavanju” tih zakona, Dodik sada ponavlja da će oni ipak biti sprovedeni.
Osim toga, on ide i korak dalje – najavljuje promjene Ustava Republike Srpske i ističe mogućnost raspisivanja referenduma o tim izmjenama. Pritom, Dodik tvrdi da je bilo više zahtjeva da se o ustavu odlučuje na narodnom glasanju, a kao svoju inicijativu predstavlja spremnost na ustupke, pod uslovom da se poništi djelovanje Christiana Schmidta, visokog predstavnika u BiH, čije je odluke Dodik nazvao nelegalnim.
U svom govoru, Dodik je još jednom pozvao na dijalog, naglašavajući da ima institucionalnu obavezu da otvori politički razgovor. Međutim, istovremeno optužuje političko Sarajevo da se oglušilo na njegov poziv, predstavljajući sebe kao jedinog koji želi kompromis. Ono što je proturječno jeste činjenica da se, samo dva dana ranije, Dodik oglašavao potpuno suprotnim tonom, iznoseći oštrije stavove i govoreći o temeljnim promjenama u strukturi države.
U prilog svojoj “brizi” za ustavni poredak, Dodik je na društvenim mrežama citirao riječi Bendžamina Frenklina o potrebi vraćanja na osnovne principe ustava radi očuvanja slobode. U istom tonu, naveo je kako pozdravlja izjave svjetskih lidera poput Emmanuela Macrona i Kaje Kallas, koje pozivaju na očuvanje ustavnog poretka. Međutim, ubrzo nakon toga, jasno je stavio do znanja da se ne slaže s njihovom interpretacijom tog poretka, jer smatra da je upravo Schmidt svojim odlukama narušio ono što stoji u Aneksu 4 Dejtonskog sporazuma, koji sadrži ustav BiH.
U razradi svojih stavova, Dodik koristi retoriku zaštite Republike Srpske i pokušava uvjeriti javnost da on i njegova vlast brane originalni ustavni okvir BiH, dok međunarodna zajednica, prema njegovim riječima, čini upravo suprotno. Naglašava da se nepravda ne može riješiti samo ukazivanjem na nju, već da je neophodno poništiti Schmidtov voluntarizam i sve nametnute odluke. U tom slučaju, kako ističe, spremni su privremeno obustaviti primjenu zakona koje su sami donijeli, ali samo pod uvjetom da dođe do iskrenog dijaloga među konstitutivnim narodima.
Dodik zatim zaključuje da dogovor treba biti temelj za budućnost zemlje:
-
“Kako se dogovorimo, tako će nama biti. Ne nekima drugima.”
Ova rečenica, koja treba da ostavi dojam pomiriteljskog stava, zapravo je još jedan primjer pokušaja prebacivanja odgovornosti i izgradnje narativa u kojem se Republika Srpska i njen predsjednik prikazuju kao jedini branioci legaliteta.
U svemu ovome, evidentno je da Milorad Dodik pokušava da pronađe posljednju slamku spasa u neizvjesnoj političko-pravnoj situaciji. Njegove izjave i inicijative sve više liče na političku igru preživljavanja, u kojoj koristi i unutrašnje i vanjske aktere kako bi izgradio priču o nepravdi nad Republikom Srpskom, dok istovremeno izbjegava odgovornost pred pravosudnim organima BiH.
U zaključku, ono što je očigledno jeste:
-
Dodik mijenja narative prema trenutnim potrebama.
-
Njegove inicijative imaju za cilj odgađanje ili izbjegavanje sudskog procesa.
-
Pozivanje na ustavnost i dijalog koristi se kao politička taktika, a ne kao iskreni poziv.
Uprkos svim ovim manevrima, Dodik još uvijek nema konkretne sagovornike koji bi ozbiljno pristali na njegove uslove. Njegova politička strategija, iako vješto predstavljena, izgleda sve više kao pokušaj da se izbjegne suočavanje s realnošću pravnog sistema BiH – koji je, uprkos političkim tenzijama, i dalje na snazi.
