Tužna atmosfera je danas obavila Hadžiće, gdje su se rodbina, prijatelji, poznanici i mještani okupili kako bi ispratili na vječni počinak Haruna Zahirovića, devetnaestogodišnjeg mladića čiji je život prerano ugašen u tragičnoj saobraćajnoj nesreći. Nesreća se dogodila u subotu, 19. aprila, na magistralnom putu M-17, u mjestu Osenik, ostavljajući porodicu i zajednicu u dubokoj boli i šoku. Dženaza-namaz je klanjana ispred Centralne džamije u Hadžićima, dok je ukop obavljen na mezarju Kopišanj.
Ono što je ovu dženazu učinilo posebno emotivnom i duboko potresnom jeste činjenica da je dženazu predvodio upravo Harunov otac – Hašim ef. Zahirović, imam i poznata vjerska ličnost u tom kraju. Govoreći kroz suze, duboko potresen, efendija Hašim je podijelio s prisutnima jedno sjećanje koje je u tom trenutku zvučalo gotovo nadrealno. Ispričao je da mu je sin nedavno sanjao kako je on – otac – umro. Taj san je ostavio dubok trag i na Haruna i na njegovu porodicu, a sada je, nažalost, prerastao u stvarnost, ali u obrnutom smjeru – otac je ostao živ da ukopa sina.
Zamisliti roditelja koji, u svojstvu imama, predvodi dženazu vlastitom djetetu, prizor je koji slama i najtvrđa srca. Govor koji je efendija Hašim održao nije bio politički, nije bio formalni, niti samo vjerski – bio je to vapaj očajnog roditelja, ispunjen ljubavlju, tugom, ali i vjerom koja je u tim trenucima činila jedinu snagu koja ga je držala uspravnim.
Efendija je, između ostalog, naglasio koliko je Harun bio čestit, blage naravi, posvećen vjeri i porodici. Njegov iznenadni odlazak ostavio je prazninu koju je teško riječima opisati. Tokom govora, prisutni nisu mogli zadržati suze. Cijeli događaj je bio prožet dubokom emocijom i tugom, ali istovremeno i dostojanstvom koje proizlazi iz vjere u Allahovu odredbu i Sudnji dan.
U kontekstu poruke koju je efendija poslao, važno je istaći nekoliko ključnih poruka koje je prenio:
-
Smrt je neminovna i može zadesiti svakog u bilo kojem trenutku.
-
Porodica i vjera ostaju najvažnije uporište u trenucima najvećih životnih iskušenja.
-
Sjećanja na voljene su ono što nosimo sa sobom do kraja života, a nada u susret na Ahiretu daje snagu onima koji ostaju.
Govoreći o Harunovom snu, efendija Hašim je prenio simboliku koju su mnogi prisutni prepoznali kao opomenu – ne znamo ko će koga ispratiti, ali znamo da niko nije vječan. Upravo ta neizvjesnost života i iznenadnost smrti ostaje kao pouka svima da žive ispravno, s vjerom, poštovanjem i ljubavlju, jer nikad ne znamo koji rastanak je posljednji.
Posebno je dirnulo prisutne to što efendija nije izgubio vjeru ni u ovom najtežem trenutku. Umjesto očaja, pozvao je na sabur, na prisjećanje Allahove mudrosti, na prihvatanje kadra i na molitvu za Harunovu dušu. Pitao je prisutne da se mole za njegovog sina kao da se mole za svog, jer Harun je bio dijete ove zajednice, odrastao među njima, dijelio trenutke, osmijehe i obećanja.
Mnogi koji su prisustvovali dženazi kažu da nikada nisu osjetili takvu kolektivnu tugu, ali ni takvu snagu vjere. Bio je to trenutak kada su se spojili ljudska slabost i duhovna snaga – kroz suze, dove i riječi koje dolaze iz srca slomljenog, ali pokornog Allahovoj volji.
Na kraju, ostaje sjećanje na mladi život koji je prerano ugašen, ali i na očevu hrabrost da izgovori riječi nade i pouke u trenucima najveće lične tragedije. Efendija Hašim je pokazao da vjerski lideri nisu samo propovjednici u džamijama, već i roditelji, ljudi, vjernici, koji bol i iskušenja dijele sa svojom zajednicom.
Smrt Haruna Zahirovića ostavlja prazninu, ali i jasnu poruku – da život nije vječan i da ga trebamo živjeti dostojanstveno, sa srcem punim vjere i ljubavi. I da, iako fizički odlazimo, ostajemo u dovama onih koji nas vole.
Dragi pratitelji, hvala vam na čitanju!
