Provalnici su me gurali do kupatila i rekli da šutim i ako progovorim, da će me zaklati, kaže nana Ajkuna
Nana Ajkuna Suljević nikada ni od koga nije tražila ništa. U tišini svoga skromnog doma živi od sjećanja na jedinog sina koji je kao pripadnik Armije RBiH 25. novembra 1992. poginuo na ratištu u Nedžarićima. Misli joj odlutaju i do kćerke koja je udata i živi na Kobiljoj Glavi, ali bije svoje bitke sa bolešću. Nana Ajkuna ni od koga ne traži ništa ni danas, iako je u svome stanu preživjela horor, ostala bez svega, u strahu i bolovima.
RUKE NA VRATU
– Ujutro u 7.30 sam krenula da napravim grah i vidjela da ga nemam dovoljno. Spremila sam se i krenula u prodavnicu u blizini moje zgrade. Kada sam se vraćala, bilo je 7.45, niko me nije pratio, ništa mi nije bilo sumnjivo.
Ovdje živim od 1981. i sa svima sam u dobrim odnosima. Izašla sam iz lifta, otključala stan i taman kada sam zakoračila u stan, osjetila sam ruke na vratu i neko me je s leđa ugurao u stan. Gurali su me do kupatila i rekli da šutim, ako progovorim, da će me zaklati. Šutjela sam, u grču, strahu, boli, a čula sam da preturaju, lome, otvaraju ormar, vrata, lupaju, udaraju, hodaju. Kada su se ulazna vrata zatvorila, sačekala sam još malo i iz džepa jakne u kojoj sam ostala zgrčena u kupatilu sam izvadila mobitel i pozvala komšinicu Saimu.Detalja se ne sjećam, ne znam ni šta sam rekla komšinici, ali znam da je ona za svega nekoliko minuta došla, priča nam Ajkuna koja je doživjela strašan šok kada je komšinica Saima izvela iz kupatila. Sve je bilo ispreturano, iz ormara izbačeno i sve je posuto solnom kiselinom. Tepisi, namještaj, posteljina, odjeća, obuća, ostala sam bez svega, priča Ajkuna i tihim glasom dodaje da je ostala i bez novca za operaciju.
Lopovi su solnom kiselinom posuli tepihe, namještaj, posteljinu, odjeću, obuću, a ukrali su nani Ajkuni 1.200 KM
Mjesecima je nana Ajkuna od penzije skupljala novac za operaciju oka. Prošli mjesec je novac skupila i konačno dočekala da joj zakažu termin u Općoj bolnici.
Na termin se čeka dugo, zaista je velika gužva. I taman kada sam skupila novac i trebala otići kupiti leće i operisati se, ostala sam i bez novca i bez termina, naglašava ova starica kojoj uz sve što je doživjela prijeti gubitak vida.
Nazvala je Opću bolnicu i objasnila zbog čega ne može ispoštovati zakazani termin, ali su joj samo rekli da će joj kada dobiju raspored, zakazati novi termin. Ali, nana nema novac za leće. Ustvari, nana Ajkuna nema više ništa.
Niko me nije obišao, pitao za pomoć, ponudio bilo šta. Uz mene je moja komšinica Saima, moja sestra koja je došla jer ne smijem biti sama i moram naglasiti da mi je policija pružila veliku podršku piše Oslobođenje.
Ne znam šta ću i kako dalje. Na prvom mjestu mi je skupiti 1.200 KM za nove leće, a kada će to biti, ne znam, skromno govori Ajkuna Suljević.
Svi koji žele i mogu pomoći, nanu Ajkunu Suljević mogu kontaktirati na 062/530-872.
DVIJE DEKE
Čak su čekali da završim sa pregledom na CUM-u KCUS-a i vratili su me kući. Nije ni njima lahko, govori Ajkuna koja nema na čemu spavati. Dobila je dvije deke pa spava na podu. Solna kiselina je uništila sve. Pokušavajući osušiti ležaj, pregorio joj je i fen, a iz namještaja, tepiha, posteljine i danas se širi nesnosan smrad kiseline.
