Milion evra godišnje bijeli mantili u Bosni i Hercegovini dobiju kako bi obavili siguran porod. U zemlji koja se još nije oporavila od rata početkom 90-ih godina prošlog vijeka korupcija cvijeta. Najizraženija je u zdravstvu, a najočiglednija i najbolnija u porodilištima. Najbolji partneri su joj u najvećoj mjeri, nemar i nemoć. Svaka porodilja u prosjeku, treba da izdvoji oko 70 evra kako bi počastila medicinsko osoblje u nastojanju da se spase traume i nehumanog odnosa medicinskog osoblja kojem u trenutku poroda povjerava sopstveni i život svog potomstva
Piše: Mladen Vujinović za N1.
Strah od odmazde
Ovaj problem u zemlji svojevrsni je tabu o kojem se uglavnom zna, ali o njemu se rijetko javno govori – u najvećoj mjeri zbog straha od odmazde. Porodilje najčešće o ovome ćute u tolikoj mjeri da ni brojni partneri nisu upoznati sa stravičnim uslovima u kojima je njihovo dijete došlo na svijet.
Posebno zabrinjavajuće u ovoj priči je što se odgovornost medicinskog osoblja zbog nastale traume tokom poroda, čak i tragedije kojom porod ishodi – gotovo nikada ne utvrđuje. Još manje je slučajeva u kojima se utvrđuje odgovornost za korupciju.
Fokus javnosti na uslove u kojima se obavlja porođaj u Bosni i Hercegovini skrenuo je slučaj iz Bihaća, grada na sjeverozapadu zemlje. U porodilištu Kantonalne bolnice doktor Irfan Ljubijankić, 17. marta ove godine u ranim jutarnjim časovima dogodila se tragedija o kojoj su pisali svi mediji u zemlji i regionu. Iza zatvorenih vrata porođajne sale, pod još ne utvrđenim okolnostima, preminula je 25-godišnja porodilja Azra Bećirspahić i njena tek rođena beba Merjem. Iako je istraga odmah otvorena u sklopu koje je izvršena i obdukcija, rezultati ovog procesa javnosti do danas nisu poznati. Ono što javnost zna jesu detalji koje iznosi porodica. U otpusnom pismu stajalo je da je Azra iskrvarila na porodu, ali se razlozi zbog kojih je do krvarenja došlo ne navode.
Smrti Azre i Merjem pokrenule lavinu
Anel Bećirspahić otac preminule Merjem i suprug preminule Azre govori o ovoj tragediji. Navodi nam i detalje iz otpusnog pisma u kojem stoji da je porodilja tokom porođaja 17. marta u 00:20 osjetila slabost u grudnom košu, izmaglicu pred očima. Konstatuje se kako je porodilja deset minuta poslije bila u još lošijem stanju – blijeda, oblivena hladnim, ljepljivim znojem, dezorjentisana, ali komunikativna na kiseoničkoj podršci i sa umanjenim krvnim pritiskom – bez krvarenja iz reproduktivnih organa. Ljekari su u tim trenucima porodilju premjestili u operativnu salu sumnjajući na plućnu emboliju i trudnički šok. Ubrzo su uspjeli da porode posteljicu, a dok su čekali na oporavak porodilje u 1:37 njeno srce je prestalo da kuca. To je bio trenutak u kojem su otkrili šta se dešava sa porodiljom, priča nam Anel, koji tvrdi da je tada potpuno zanemarena Merjem koja je tokom poroda već preminula i koja je uz vakuum iz majčine utrobe izvučena u 00:15, nakon čega je odmah prebačena na odjel neonatologije na kojem je pokušana reanimacija koja nije bila uspješna.
Uklanjanje slezene na oslabljenoj Azri rađeno je tek u 2:20, a završeno u 4:30 nakon čega je porodilja premještena u šok sobu u kojoj je i preminula 17. marta u 7:21.
Ovi detalji iz otpusnog pisma od izuzetne su važnosti i mogu uputiti na način ophođenja medicinskog osoblja u trenucima poroda i uopšte o njihovom odnosu prema porodilji.
Anel, s druge strane, tvrdi kako se informacije koje je dobio od medicinskog osoblja bitno razlikuju od onih koje se navode u otpusnom pismu.
„Kad sam došao u bolnicu nisam dobijao informacije ni od koga gdje su mi supruga i dijete, dok se doktor Sabahudin Komić nije pojavio i on mi je rekao da je po dolasku u smjenu saznao da su beba i porodilja preminule. To je za mene značio kraj života. U tom trenutku sam krenuo da skočim kroz prozor, ali me od tog nauma odvratila slika oca kojeg sam vidio kako trči prema meni. Nakon prvobitnog šoka u kojem sam se našao počeo sam tražiti odgovore i odgovorne“, prisjetio se Anel bolnog trenutka.
Sa medicinskim osobljem razgovarao je satima, a njihova obrazloženja, tvrdi, upamtio je jako dobro i nisu bila slična otpusnom pismu u kojem nisu stajali detalji o operaciji uklanjanja slezene, zbog čega je porodica tražila novo otpusno pismo. Tek izvršena obdukcija je, kaže Anel, utvrdila da je na porodu došlo do prsnuća slezene, te da je zbog unutrašnjeg krvarenja došlo do smrti bebe. Unutrašnje krvarenje, kaže Anel, ljekari u Kantonalnoj bolnici Bihać nisu registrovali.
O okolnostima koje su dovele do tragičnog ishoda poroda iz Kantonalne bolnice Bihać nisu htjeli da govore, a uputili su nas na nadležni organ gonjenja – Kantonalno tužilaštvo Unsko-sanskog kantona iz kojeg, na naš upit, nikada nismo dobili nikakav odgovor. Odgovor o toku istrage koja se vodi nikada nije dobio ni Anel.
“Stiskanje trbuha trudnicama i psovke”
Ova priča u Bosni i Hercegovini pokrenula je lavinu, ali ona nije potrajala dovoljno dugo da prisili na reakciju. U Bihaću je, zbog smrti Azre i Merjem, 26. marta održan protest na kojem su čitana brojna anonimna svjedočenja porodilja koje su govorile o arogantnom i bahatom ponašanju medicinskog osoblja koje prisilno izaziva i podstiče porod, stišće trbuhe trudnicama koje psuje i kojima upućuje pogrdne riječi u namjeri da ubrzaju proces poroda i što prije završi posao.
Jedan od organizatora tog protesta bilo je Udruženje građana Oštra nula iz Banjaluke. Milica Pralica, predsjednica tog udruženja, kaže kako su se pitanjem reproduktivnih prava žena prvi put bavili 2015. godine.
„Osim verbalnog i fizičkog nasilja koje žene doživljavaju u porodilištima, korupcije tu su i loši higijenski uslovi – neuslovni toaleti i tuševi bez tople vode prepuni žohara i drugih gmizavaca, crvi u hrani i nedovoljno nutritivno hranljivi obroci – jedna porodilja je izborjala 17 makarona sa pavlakom za obrok, krvava posteljina, jedna izdajalica za mlijeko koju bez sredstva za dezinfekciju koristi više žena za izmuzavanje mlijeka, slučajevi sepse, jer se ženama se ne daje sredstvo za dezinfekciju rane, pa ga one krijumčare i slično“, kaže Milica.
Na pitanje šta smatra ključnim problemom u porodilištima u Bosni i Hercegovini – nehuman odnos ili korupcija, kaže, nije moguće jednostavno odgovoriti, jer je riječ o uzročno posljedičnoj vezi. S jedne strane, tvrdi, sistem jeste odgovoran, jer nije popravio loše uslove u porodilištima, niti je kaznio neodgovorno medicinsko osoblje, s druge strane naglašava – mnogi građani nesvjesno traže vezu za svoju partnerku, sestru ili kćerku koja odlazi na porod nastojeći da tako osigura doktora koji će „brinuti“ o njoj.
„Željeli smo da ohrabrimo sve žene u Bosni i Hercegovini da progovore o svom iskustvu poroda i time prekinu šutnju o nasilju, korupciji i lošim uslovima u porodilištima, a koje su doživjele od strane medicinskog osoblja, jer smatramo da porodilišta trebaju biti prijatelji majki i beba, a ne mjesto straha, klanica i mrtvačnica. Iz tog razloga smo kreirali anketu “Sloboda rađanju!” i prikupili 1130 svjedočanstava žena iz čitave zemlje. Nije bilo nimalo ugodno čitati ova iskustva, neka od njih vam doslovno lede krv u žilama i čisti su horor“, kaže Milica ističući da je svega nekoliko svjedočanstava bilo pozitivno.
Izgubila blizance
Izrazito negativno bilo je iskustvo Mirele Crnović koja živi u Bihaću. U blizanačkoj trudnoći izgubila je obje bebe. Prvu odmah na početku trudnoće, dugu u 10. nedjelji, kada ju je probudilo krvarenje i jak bol. Odnos medicinskog osoblja koje ju je primilo, dalo joj lijek za smirenje i pustilo je da čeka u ambulanti uz obrazloženje da od ploda nema ništa, opisuje kao nečovječan. Uz konstantno krvarenje čekala je najmanje sat vremena bez stalnog nadzora medicinskog osoblja koje joj se smijalo kada je tražila injekcije za ublažavanje bola. Kada je ušla u porodilište, kaže, doktoru se pokušala izviniti zbog obilnog krvarenja, a on joj je, tvrdi, odgovorio samo sa: „Šta je, hajmo, hoćeš-nećeš“.
„Ja sam od straha zaplakala, jer ne znam šta slijedi. Nikakve medikamente nisam dobila, popela sam se na sto, a kiretažu mi je uradila doktorka koja je u tom trenutku bila na specijalizaciji. Njen stariji kolega sve je gledao naslonjen na radijator pitajući me vidim li koliko krvarim? U tom trenutku počinje strava, bol koji zna samo žena koja je isto prošla, on se ne može opisati. Samo ću reći da su sestri koja mi je držala noge nokti ostali urezani na leđima. Na moje vrištanje i molbe da prestanu doktorka koja je radila kiretažu samo je odgovorila sa pitanjem – šta sam čekala do sada. Kada je sve završilo dovezli su pokretni krevet na koji su me prebacili uz naredbu doktora da tu ostanem još pola sata i da potom idem kući“, prisjeća se Mirela preživljenog užasa.
Utvrđivanje odgovornosti medicinskog osoblja zbog preživljene traume nije tražila. Za razliku od nje Jovana Kisin Zagajac iz Banjaluke pisala je prigovore Univerzitetskom-kliničkom centru Republike Srpske, na kojem se porodila. Tražila je odgovornost ljekara i medicinskog osoblja, ali su oni sve porekli navodeći u odgovoru, kako kaže, priču koja se nije desila, a koju su potvrdili i ljekar i babica. Ova žena, inače pravnica u gradu na Vrbasu, na porodu kraj sebe nije imala nikog. Zbog toga bi pokretanje sudskog procesa bilo pucanj u prazno, jer nije imala svjedoke za traumu koju je preživjela.
Problemi po ovu porodilju počeli su odmah po dolasku u porodilište. Trudnoća je uredno vođena u privatnoj zdravstvenoj ustanovi, a Jovana je tokom trudnoće prošla kroz školicu za trudnice, kako bi svog Vuka donijela na svijet uz minimalnu bol.
„Pri samom dolasku u prijemnu ambulantu doktor koji me pregledao bio je vrlo nagao i grub. Nisam očekivala toliki intenzitet bola pri običnom pregledu pa sam se nehotično cimnula, na šta je zagalamio i rekao da se ne smijem pomjerati. Nakon toga, odbili su me sa zahtjevom za epidural, iako sam to prethodno ugovorila sa anesteziologom, i uslijedila je jedna neprijatna priča kako epidural ne valja, kako mogu ostati nepokretna, kako on produžava čin poroda, kako mi to ne treba. Međutim, ja nisam željela odustati od svog zahtjeva, pa sam uzela telefon i sama pozvala anesteziologa. Druga neprijatnost koju sam doživjela jeste da mi je babica zabranila da koristim tehnike disanja kojim sam olakšavala kontrakcijske bolove smatrajući da su to „moderne gluposti“, prisjeća se Jovana koja kaže kako je po dolasku anesteziologa riješena bola, ali da su novi problemi uslijedili kada je beba odlučila da izađe. Njene pozive za pregled medicinsko osoblje je ignorisalo u više navrata.
“Uzeo je makaze iako sam rekla da ću gurati: ‘Nemam vremena, žurim’”
„Sjećam se da je samo u jednom trenutku ljekar došao, pregledao me i zagalamio na babice zašto ga ranije nisu zvali, jer sam ja već uveliko spremna da se porodim. Tada slijedi najgori dio. Umjesto da mi kaže da guram i da tiskam, on je zatražio makaze. Ja sam znala da to znači da želi napraviti epiziotomiju, i zaista sam se iznenadila zašto se odlučio na taj korak bez da sam uopšte pokušala sama prirodno da poguram izlazak bebe. Zamolila sam ga, vrlo pristojno, bez ikakve panike ili dizanja glasa, da pokušamo bez epiziotomije, da je beba sitna, da sam spremna gurati i bez rezanja, njegov odgovor je bio: „Nemam ja vremena da te čekam, žurim…“. Izvršili su epiziotomiju uz moje izričito protivljenje. Znala sam da oporavak od epiziotomije zna biti dugačak i bolan i da ograničava ženu sa položajima dojenja bebe, i zaista sam željela porod bez rezanja. Niko nije tražio moju dozvolu. U tom trenutku su mi prolazili članovi Zakona o zdravstvenoj zaštiti kroz glavu, kako ljekar za svaku intervenciju mora dobiti saglasnost pacijenta, ali niko nije bio tu da me čuje. Osjećala sam se nemoćno. Bila sam ljuta. Ponižena“, prisjeća se Jovana koja navodi i detalje šivenja rane koje nije uslijedilo odmah nakon poroda, već kasnije kada je epidural popustio. „Gospođice mora malo da boli“, rekao joj je ljekar koji nije dozvolio uključenje epidurala pri šivenju, pa je Jovana osjetila svaki prolazak igle kroz meso, mišić i slojeve kože. Dva mjeseca nakon toga, kaže, nije mogla sjediti, niti se okrenuti na lijevu stranu pa je dobila upalu lijeve dojke, jer nije mogla da doji na lijevom boku.
Stanje u porodilištu ocjenjuje kao katastrofalno, navodeći krvav krevet na kojem porodilje leže, raspadnut tušek iz kojeg vire federi, izostanak sapuna, peškira, uložaka, pelena i zahrđalu tuš kabinu. Nije, tvrdi, imala niti sredstvo za dezinfekciju rane. Infekciju je, kaže, zaustavila tako što je supruga nagovorila da prošverca sredstvo za dezinfekciju sa ličnim stvarima koje joj je donosio. I njen Vuk u javnoj zdravstvenoj ustanovi po porodu dobio je bakterijsku infekciju sa kojom se susretnu brojni mališani odmah po dolasku na svijet. Ishrana je, ističe, bila loša, ali obroke nije propuštala iako su se sastojali od trokutića fete, kuvanog jajeta, dva lista parizera koji su se služili bez escajga ili tek sa nožem.
“Čula sam ih kako govore da bebi padaju otkucaji”
Na uslove u porodilištu u Banjaluci ukazuje i Sanela Tuckešić. I sama je preživjela traumu tokom poroda u januaru ove godine.
Tok trudnoće opisuje kao savršen, redovno vođen uz stalne preglede. Ipak, problemi su počeli da se javljaju u osmom mjesecu kada nije mogla da dođe do doktorke koja joj je vodila trudnoću. Nedostupnost je objašnjavana odsustvom zbog odmora, ali i posvećenosti pacijentima oboljelim od virusa korona. Potom u trenutku kada je radila D-dimer nalaz. Na taj pregled, kaže Sanela, na Univerzitetski klinički centar dolaze sve trudnice iz Republike Srpske, jednog od dva entiteta u Bosni i Hercegovini. Zbog toga je na pregled čekala satima, kao i brojne trudnice koje su bile prinuđene da stoje i čekaju svoj red za pregled.
Uprkos takvom iskustvu, ali i iskustvima njenih poznanica koja su bila traumatična, Sanela nije sa strahom dočekala porod na koji je odvedena kroz hodnik iz kojeg kroz stakla vidjela bar 10 žena koje se porađaju.
„U 21:30 sam ušla u rađaonu, dali su mi indukciju, a ništa se nije dešavalo, šetala sam, sjedila na lopti, radila vježbe koje su mi pokazali i u 3:30 sam tražila epidural, koji se naravno plaća 75 evra. U tim bolovima morate potpisati pristanak, ali sam ja morala potpisati dva puta, jer mi je rukopis prvi put bio nečitak, a ruke su mi bile pune braunila. Do 5:30 sam bila otvorena tek 4 cm. Bila sam baš slaba, a onda su došli doktori i čula sam ih kako pričaju da bebi otkucaji padaju. U 6:30 sam im rekla da ću pasti u nesvijest i poslije toga sam se probudila u sobi punoj ljudi i shvatila da su uradili carski rez“, prisjeća se Sanela tvrdeći kako je od medicinskog osoblja saznala da je beba dobro, ali da je na intenzivnoj njezi gdje je i ona upućena. Situaciju na tom odjelu opisuje kao haotičnu u kojoj tek pet medicinskih sestara opslužuje cijeli odjel na kojem su, uglavnom, nepokretne porodilje.
Na naš upit o uslovima u porodilištu iz Univerzitetskog kliničkog centra Republike Srpske nikada nije odgovoreno, iako smo u telefonskom razgovoru dobili usmeno obećanje da ćemo dobiti odgovor.
Korupcija na porodilištima
U posljednjih deset godina u Bosni i Hercegovini u kojoj cvijeta nasilje i korupcija u porodilištima prijava gotovo i da nema. Podatke o korupciji prikuplja Udruženje „BABY STEPS“ iz Sarajeva. Predsjednica ovog udruženja Amila Tatarević kaže kako su proveli dva odvojena anketiranja. U prvo su bile uključene i porodilje i medicinsko osoblje, uzorak je obuhvatao 2.713 ispitanika, a rezultati su pokazali da korupcija nije izolovan slučaj, već normalizovana pojava u porodilištima.
„Enorman problem je i percepcija korupcije, tj. činjenica da ni većina porodilja, ali ni medicinsko osoblje „čašćenje“ ne smatraju korupcijom odnosno krivičnim djelom. Prisutna pogrešna percepcija je naročito opasna kod medicinskog osoblja, koji su sebe duboko uvjerili da je to poklon i zahvalnost od pacijenta na koji oni imaju pravo. Time su sebi legalizovali krivično djelo, a zdravstveni sistem koji ne vodi računa o edukaciji, te ispitivanju i sankcionisanju odgovornih, šalje im poruku da ne griješe u percepciji“, kaže Amila koja navodi kako su mnoga iskustva koja su prikupili u svojim akcijama svjedočila o tome da ni uz dato mito osoblje nije imalo profesionalan i human odnos prema porodilji.
Porodilje se, kaže Amila, ne odlučuju na prijavu nepravilnosi i korupcije iz straha od posljedica i nekog vida osvete u slučaju povratka u zdravstvenu ustanovu. Uz to, ističe, građani generalno imaju malo povjerenja da će prijava biti adekvatno obrađena, a odgovorni sankcionisani.
„Na kraju, sudski epilog gotovo po pravilu dobiju jedino porodi koji su završili smrtnim ishodom bilo majke, bebe ili oboje. U tim slučajevima se porodica odluči da traži pravdu, posebno ukoliko imaju saznanja da je bilo propusta tokom porođaja. Utvrđivanje okolnosti su zasigurno specifične u svakom pojedinačnom slučaju. Ohrabrujuće je što postoje presude za propuste na porodu, i nadamo se da će iste skrenuti pažnju doktora i ustanova da je krajnje vrijeme da se okrenu unaprijeđenju uslova u porodilištima i odnosa prema porodiljama“, zaključuje Amila.
“Ničija porodilja”
Specifičnost priče o traumatičnim porođajnim iskustvima u Bosni i Hercegovini je u tome što se ona ne vezuju samo za jednu zdravstvenu ustanovu, za jedan grad ili entitet u državi, već je to pravilo kojeg preživi najveći broj porodilja u cijeloj zemlji, a traume su najčešće pošteđene samo one koje dodatno plate uslugu koju im garantuje zdravstveno osiguranje koje već plaćaju.
O svom iskustvu otvoreno govori Hadija Karabašić Mustafić, rođena u Cazinu, maloj opštini u Federaciji Bosne i Hercegovine. Život ju je doveo u Bihać. Majka je tri sina, a trudnoća sa svakim od njih protekla je, kaže u najboljem redu, prateći praksu obaveznog pregleda svakog mjeseca. Treću trudnoću vodila je u javnoj zdravstvenoj ustanovi koja je bila njen izbor i za porođaj sva tri puta. Zbog iskustava iz lokalne bolnice birala je da svaki put u bolnicu ide tek kada bolovi krenu, jer ni po koju cijenu nije željela da u bolnici provede duže od neophodnog.
„Mislim da je jako mali broj žena koje će reći da su se osjećale sigurno i zastićeno. To su u većini žene koje „poguraju“ stvari tako što će platiti sestrama ili doktoru ili jednostavno znaju nekog ko će za njih urgirati – kako se to kod nas kaže „pripaziti na njih“, kaže Hadija. Ovaj njen stav dovodi do zaključka o fenomenu „ničije porodilje“ koji se javlja u Bosni i Hercegovini, a koji podrazumijeva porodilju o kojoj ljekari neće voditi brigu, niti će joj pristupiti uz human način, zbog toga što za nju niko nije urgirao, niti je ko za njen siguran porod dodatno platio.
“Grizla sam ručku od stola, nisu dali da ustanem”
Zbog toga što je bila „ničija porodilja“ Hadija je pretrpjela ozbiljnu traumu koja uključuje i emocionalni, ali i fizički i psihički stres. Tortura je, kaže, krenula već od vrata rađaone odakle su je htjeli vratiti uprkos tome što je očigledno da trpi bolove. Nakon toga, prepričava, slijede bolni pregledi koje vrši neljubazno osoblje. U njenom slučaju dva sina rodila je uz pomoć vakuuma, jer kaže, nema dovoljno snage kada dođe vrijeme za guranje.
„Ostave te ili u sobi ili na stolu satima da se patiš. Sa zadnjom bebom sam ležala četiri sata u strašnim bolovima. Grizla sam ručku od stola koliko me je boljelo. Tražila sam od doktora da ustanem da hodam. On mi je odgovorio samo sa: „Sad će to“. Posljednji sin kojeg sam rodila nije prodisao na vrijeme, rođen je uz pomoć vakuuma“, prisjeća se Hadija bolnog iskustva prepričavajući kako je u tom trenutku plakala moleći medicinsko osoblje da joj kažu šta se dešava sa bebom.
„Svi su šutjeli, a jedan od doktora je rekao: „Šta sad pitaš za dijete, sto nisi gurala kad je trebalo“? Cijelo vrijeme poroda su vikali na mene“, priča Hadija opisujući opšte uslove u porodilištu kao prilično loše, ali bolje u odnosu na prvi porod kada u porodilištu nije bilo tuša pa se nije okupala niti nakon četiri dana provedena u bolnici.
U otpusnom pismu Hadije pisalo je kako ona nije željela da sarađuje tokom poroda. Zbog toga što se medicinsko osoblje uvijek ogradi kaže, niko ne zna šta se desilo sa stotinama beba koje su na porodu preminule, kao ni sa bebama koje su nakon poroda djeca sa invaliditetom i/ili poteškoćama u razvoju.
Analiza Mladena Vujinovića objavljena je i u austrijskom listu Kosmo.
