Sarajevo, BiH – 20. novembar 2022: U saobraćajnim nesrećama u Bosni i Hervegovini u posljednjih deset godina smrtno je stradalo najmanje 3.000 ljudi, izjavio je u nedjelju Osman Lindov, predsjednik Udruženje inženjera saobraćaja i komunikacija u BiH, koje i ove godine raznim aktivnostima obilježava Svjetski dan sjećanja na žrtve cestovnog saobraćaja ( Denis Zuberi – Anadolu Agency )
U Sarajevu je danas obilježen Svjetski dan sjećanja na žrtve cestovnog saobraćaja. U saobraćajnim nesrećama u Bosni i Hercegovini u posljednjih deset godina smrtno je stradalo najmanje 3.000 ljudi, izjavio je u nedjelju Osman Lindov, predsjednik Udruženje inženjera saobraćaja i komunikacija u Bosni i Hercegovini.
Današnjem događaju prisustvovala je Sunita Bečić, majka dječaka Alija Bečića, učenika šestog razreda O.Š “Aleksa Šantić”, koji je prije skoro godinu dana smrtno stradao u sarajevskom naselju Nedžarići, kada ga je udario kamion u ulici koja vodi od škole do kuće, a koja nema trotoar.
Nije bila u stanju davati izjave medijima, ali je poručila da nadležni organi nisu ništa uradili od dana kada je njen sin stradao, kako se slična tragedija ne bi ponovila. Ona je uputila pismo, povodom sjećanja na svog sina.
Njezino pismo prenosimo u cjelosti:
“Danas je 345 dana od stradanja Alija Bečića – djeteta, učenika VI razeda O.Š. “Aleksa Šantić”, mog sina. Ali je stradao u ulici koja vodi od škole do kuće, u uskoj, mračnoj ulici koja nema trotoar, kojom je dozvoljen saobraćaj čak i kamionima, iako i putničko vozilo jedva prođe.
Nakon nesreće, radilo se na poboljšanju sigurnosti učenika.
Da li roditelji mirno pošalju djecu u školu i spokojno čekaju njihov povratak? Ja ne znam. Nemam koga poslati u školu niti koga čekati da se vrati. Ali vidim da djeca i dalje idu ka školi istim uskim ulicama bez trotoara. Vidim i svjedočim da ulicom stradanja mog Alija i dalje prolaze kamioni koji su par cm uži od same ulice.
Prolaze, jer nema znaka zabrane za teretna vozila. Prolaze pored njih i djeca, jer je putokaz za školu još uvijek tu i jer je kapija za ulaz još uvijek otvorena, iako mi je rečeno par dana nakon Alijeve smrti da će ta kapija biti zatvorena dok se ne riješi prilaz. Vidim i svjedočim i novoj led rasvjeti, ali bez trotoara koji bi ista osvjetlila.
Vidim i svjedočim da je upaljen svjetleći znak ”škola” koji godinama nije radio, sada svijetli čak i nedjeljom, ali vidim i svjedočim da se pored njega okreću auto škole sa vozilima C i D kategorije.
Vidim i svjedočim da je ruta vožnje i polaganja ispita za kamione, kamione sa prikolicom i autobuse na samo desetine metara udaljena od škole čiji učenik je smrtno stradao baš od udara kamiona, da je ruta na putu kojim učenici moraju do škole. Možda je Sarajevo ipak toliko malo da nema drugih ruta kojima bi se učila vožnja i polagali ispiti za kamione do one na kojoj je stradao nedužni dječak.
Možda njima to stradanje predstavlja manji gubitak od promjene rute. Možda nosivost novih ležećih policajaca, da vide koliko će brzo potonuti i izgubiti funkciju zbog koje su postavljeni.
Vidim štošta, a voljela bih da ne vidim ništa. Mnogo je pitanja i mnogo ”možda” na kole odgovor ne znam. Ali, iako je moj gubitak nepovratan, ja i dalje pitam. Pitam, jer me jedan mali mezar obavezuje da pitam!
Pitam, jer me obavezuju sve uplakane oči, prestrašeni i skamenjeni pogledi onog tužnog petka prošle godine!
Molim dragog Boga da niko nikada više ne doživi ovakvu tragediju. Molim dragog Boga da čuva SVU našu nedužnu dječicu u našem tamnom vilajetu, voljenoj nam i jedinoj domovini. Amin!“, poručila je Sunita Bečić.
crna-hronika
