Bio jedan mujezin koji je imao ružan glas. Učio je ezan u nemuslimanskoj zemlji. Iako su mu govorili da ne uči ezan, on ih nije poslušao i nastavio je učiti ezane. Dok se narod pribojavao da ne nastane nered, ugledaše jednog nemuslimana kako ide i nosi odjeću u ruci. U jednoj ruci je imao svijeću i halvu, a u drugoj lijepu odjeću.
“Kažite mi gdje je taj mujezin? Njegov poziv i ezan meni daje rahatluk” – reče on.
“Kako to? Kako taj ružni glas da čovjeku dadne rahatluk?” – rekoše.
Nevjernik reče: “Imam jednu kćerku, odavno želi da postane muslimanka. Mnogo sam je savjetovao, ali nisam se mogao suprostaviti njenoj unutrašnjoj želji. Dok se ona korak po korak okretala prema islamu, ja sam sve više bio u muci, patnji i nevolji. Ništa nisam mogao uraditi. Na kraju, kada je ovaj mujezin proučio ezan, moja kćerka reče: “Kakav je ovo ružan glas? U svom životu nisam čula ovako ružan glas.”
Sestra joj reče: “Ovo je ezan, muslimani ga uče i poziva na muslimane na molitvu.” – Nije povjerovala i upitala je nekog drugog, a on joj je rekao isto. Tada je njeno lice gotovo požutilo i izgubila je želju za islamom. Tako sam se spasio muka. Sinoć sam spavao lijepo bez straha. Mujezinov glas je mene tako razrahatio. Zbog toga sam mu donio ovaj poklon. Gdje je taj čovjek?”
Kada je ugledao mujezina, rekao je: “Primi ovaj poklon. Spasio si me muke, uhvatio si me za ruku. Takav si mi poklon dao, da sam postao tvoj rob. Da sam bogataš, dao bih ti mnogo zlata.”
Za Akos.ba pripremio Fahrudin Vojić
