Prošla je godina dana kako je Hamdija napustio dunjaluk, a broj ljudi na njegovoj dženazi dovoljno je govorio kakav je bio insan. Hizmeteći cijeloga života džamiju malo ko u selu nije poznavao Hamdiju, a Helga bi svaki Bajram obilježavala na najsvečaniji način što je mogla i svaki ramazan bi svome čovjeku spremala sehure i iftare, ali ona ni da pomisli da posti.
Znajući koliko mu je dobra Helga uradila od prvog njihovog susreta i početka u braku, Hamdija nije ni pokušavao da je natjera da posti, imala je ona svoje virdove koje je krijući i od samog Hamdije obavljala, pored šehadeta kojeg je primila na dan vjenčanja u maloj seoskoj džamiji, istoj onoj koju je Hamdija decenijama uređivao. Znala bi Helga ponekad i klanjati uz Hamdiju, najčešće sabah i jaciju, a koliko je bila omiljena u selu i među djecom pokazalo se kada je njen dragi Hamdija preselio na ahiret, nije bilo dana, a da neko nije boravio sa njom u kući, niti je bilo dana da je morala izaći iz nje i sebi kupiti nešto.
Kako se približavao ramazan, prvi ramazan bez Hamdije, Helga je počela da obolijeva, manje je jela, hodala i pričala. Jednog jutra donese odluku da zaposti, teško joj pade na sjećanje svi ramazani koje je njen rahmetli muž postio, pa odluči ona da za njega zaposti. Sa suzama u očima je sebi spremala sehur prisjećajući se tope kakvu je pravila Hamdiji i onog istog jogurta kojeg i sad pije ona kako je pio i njen Hamdija. Završi sehur, donese nijjet za post, klanja sabah-namaz i leže u postelju.
Mali je Davud kucao na vrata Helgine kuće, ali uobičajenog: “Uđi sine”, ne bijaše. Dođe i Davudova mati te komšija Hilmo i otvoriše ionako slabašna drvena vrata, tiho krenuše ka spavaćoj sobi kad imadoše šta vidjeti – Helga nasmijana spava s Kur’anom na prsima, a ustvari, Helga je već gubila toplotu u svome tijelu i lahkim koracima krenula svome Hamdiji.
Za Akos.ba piše: Mirza Pecikoza
