Odvojite par sekundi i pročitajte priču koja će vam iz korijena promijeniti pogled na ljubav! Brak jednog čovjeka je bio u krizi i došao je kod Učitelja po savjet. “Nauči da slušaš svoju ženu”, posavjetovao ga je Učitelj. Čovjek je prihvatio Učiteljev savjet. Vratio se nakon mjesec dana da kaže da je naučio da sluša svaku riječ koju izgovori njegova žena. Učitelj mu je onda rekao kroz smiješak: “Sad idi kući i saslušaj svaku riječ koju tvoja žena ne izgovori.“ Portal Svjetlo Dunjaluka
Pročitajte još: POUČNA PRIČA: ZBOG LJUBAVNICE HTIO NAPUSTITI SUPRUGU A ZATIM SE NEŠTO DESILO
Kada sam stigao kući, večera je već bila na stolu. Svojoj supruzi sam rekao da za nju imam važnu vijest. Sjela je da me, kao i uvijek, sasluša. Gledala je u mene i očekivala tu važnu vijest koju ću joj saopćiti. Bože, kakvu ću joj samo bol sada nanijeti. Hoće li to ona moći podnijeti? Jezik se sapliće. Osjećam da neću moći izgovoriti ono što želim, a moram. Sakupljam snagu i uspijevam izgovoriti: „Želim da se razvedemo“.Pređoše te teške riječi preko moga jezika i raniše ovu slabašnu ženu. Vidim da joj je teško. Bol koja se jasno vidi u njenim izmorenim očima je veća od nje. Tako je velika da se ne može opisati. Samo je uspjela upitati: „A zašto Njeno pitanje sam zanemario, kao da ništa nije ni rekla. Više nije bilo riječi. Njih je zamijenio njen plač. Iz ruke joj ispade kašika, a ona poluglasno reče: „Pa ti nisi čovjek!“ Cijelu noć je plakala i vjerovatno razmišljala zašto joj to činim. Stvarni razlog nisam mogao iznijeti. Kako da kažem da među nama više nema ljubavi i da sada volim drugu ženu!? Tačno je da među nama više nije bilo one stare ljubavi. Ujutro sam joj dao papire da potpiše sporazumni razvod braka, prema kome joj ostavljam stan, auto i 30 posto dionica koje posjedujem u jednoj velikoj kompaniji. Samo ih je pogledala i pocijepala. U braku smo već deset godina, a sada smo samo dva stranca pod istim krovom. Među nama više nema bliskosti. Udaljili smo se jedno od drugoga. Njeno cijepanje papira sam prihvatio kao nepotrebno odugovlačenje, ali od moje namjere ne može me ništa odvratiti. Volim Dženu, i tu činjenicu ne može ništa promijeniti. Njen plač je za mene bio pokazatelj da je moja odluka ispravna. Ono što sam sedmicama planirao, počinje se ostvarivati.
Navečer sam se kući vratio kasno. Zatekao sam svoju suprugu kako nešto piše. Večeru nisam očekivao niti želio, pa sam odmah otišao na spavanje. Čitav dan sam proveo sa Dženom i umorio sam se. U ponoć se budim i vidim da ona još uvijek nešto piše. Tome nisam pridavao nikakav značaj, te sam ponovo zaspao. Ujutro su na mom stolu bili papiri koje je ona u noći pisala. Napisala je uvjete pod kojima će potpisati ugovor o sporazumnom razvodu braka. Bili su to čudni zahtjevi. Nije za sebe tražila ništa, osim jednog mjeseca koji bi još trebalo da provedemo zajedno. Tražila je da u tom periodu, pred drugima, postupamo onako kako se ponaša svaki normalan bračni par. Obrazložila je to činjenicom da naš sin ima ispite u školi, a ona ne želi da naš razvod loše utječe na njegov uspjeh. Bez razmišljanja sam pristao na taj njen uvjet. Ali, ona ima još jedan uvjet. Želi da svako jutro uradim ono što sam uradio prvo jutro u našem bračnom životu. Traži da je svako jutro na rukama iznesem iz spavaće sobe. Pomislio sam da već gubi razum. Međutim, ako je to njena posljednja želja i to ću ispoštovati. Ta, mjesec će brzo proći i ja ću biti slobodan. O tim čudnim uvjetima sam obavijestio Dženu, a ona je podrugljivo primijetila da je to njen posljednji bezuspješni pokušaj da izbjegne razvod braka. Sa suprugom već dugo vremena nisam dijelio postelju, ali kada sam je prvo jutro uzeo u naručje, moja osjećanja prema njoj se probudiše. Sjećanja su navirala. Bila su živa i snažna. Nisam ih se mogao osloboditi. Moj prvi dan braka sa ovom ženom je izašao na površinu. Naš sin je vidio kako sam njegovu mamu uzeo u naručje, i počeo vikati: „Babo nosi mamu!“ Osjetio sam nekakvu gorčinu u grlu. Šta bi moj sin rekao da zna šta ja činim njegovoj mami!? Ne zna on koliku joj bol nanosim. Pronio sam je kroz dnevni boravak do kućnog praga, onako kako sam to učinio prije deset godina. A ona je zatvorila oči i prošaputala: „Molim te, nemoj još govoriti djetetu o našem razvodu“.
Klimnuo sam glavom, potvdivši da neću. Kada sam krenuo na posao, ona je stajala na autobuskoj stanici. Idemo u istom pravcu, ja sam sam u autu a ona čeka autobus. Pored nje sam prošao kao da je ne poznajem. To nikada ne mogu zaboraviti. Sljedećeg dana, dok sam je nosio, njen miris me podsjetio na sretne dane našeg bračnog života. Uvidio sam da sam je potpuno zapostavio. Vrijeme je ispisalo blage crte po njenom licu. Više nije mlada i lijepa kao nekada. I njena kosa se promijenila. Jedno pitanje me mučilo: Kakav sam ja to čovjek i da li joj činim nepravdu!? Četvrti dan, dok sam je nosio na svojim rukama, vratila se ona nekadašnja bliskost prema toj ženi. Bio je to jaki osjećaj koji me potpuno nadvladao. Darovala mi je deset naljepših godina svoga života. Bila je prema meni dobra i poslušna. Takva žena je pravo blago. Svaki naredni dan je jačao ta osjećanja prema njoj. Dženi o tome nisam ništa govorio. Iz dana u dan moja supruga je bila sve lakša. Nije je bilo teško nositi. Mislio sam da gubi težinu zbog briga i nešeg skorog rastanka. Za ženu nema većeg udarca od razvoda braka. Jednog dana sam posmatrao kako traži odjeću da se obuče. Sva odjeća joj je bila velika. Tada sam znao da mi je lahko nositi zato što je izmršavila. Jednog dana, dok sam pored nje sjedio, spontano sam pružio ruku prema njoj i nježno je spustio na njenu glavu. Tada je naš sin ušao i povikao: „Babo, vrijeme je da nosiš mamu!“ Njemu je bilo drago gledati kako je nosim i to je postalo sastavni dio njegovog svakodnevnog života. Taj trenutak je isčekivao i radovao mu se. Ona ga je pozvala i zagrlila s toliko topline, kao da je to posljednji zagrljaj. Uzeo sam je i ponio iz sobe. Nježno je savila svoje slabašne ruke oko moga vrata… Osjetih prema njoj ono što sam osjetio kada sam je prvi puta u naručje uzeo. Taj lijepi osjećaj je narušavalo samo to što je ona sada mnogo slabija. Kada sam je u naručje uzeo posljednje jutro, nisam mogao ni jednog koraka krenuti naprijed. Naš sin je već bio u školi. Ostali smo sami u kući. Nisam vjerovao da se tako nešto može desiti. Bez nje više nisam mogao. Mome kajanju nije bilo kraja. Spustio sam je na krevet, zagrlio i zaplakao. Molio sam je da mi oprosti i govorio: „Sve do sada nisam znao koliko si dobra i šta mi značiš!“ Zatim sam istrčao iz kuće, sjeo u auto i otišao do Džene. Pred njenom kućom sam istrčao iz auta ne zatvorivši vrata. Bojao sam se zadržavanja pred njenom kućom, da se ne bih predomislio i ponovo promijenio svoju odluku. Džena me čekala pred svojim vratima sa osmijehom na licu. Rekao sam: „Džena, žao mi je, ali ja se nikada neću razvesti od svoje supruge!“ Moje riječi su je izbezumile. Bila je nepomična. Kroz suze je izustila: „Jesi li ti normalan!?“ Ponovo sam se izvinuo a ona me ošamari i zalupi kućna vrata. Monotoniju u moj brak su donijele sitnice. Nismo se jedno od drugoga udaljili zato što se ne volimo. Nedostajali su nam samo poneka lijepa riječ i lijep postupak. Nosio sam je na svojim rukama samo mjesec dana i sreća se vratila u našu kuću. Vraćajući se od Džene, donio sam čvrstu odluku da ću od sada svako jutro nositi svoju suprugu u naručju, sve dok nas smrt ne rastavi. Svratio sam u cvjećaru da kupim supruzi najljepši buket cvijeća. Trgovkinja me upita: „Šta ćemo napisati na podsjetnici?“ Sav sretan sam rekao: „Nosit ću te u naručju sve dok nas smrt ne rastavi“. Požurio sam kući da je obradujem, a moje lice je krasio osmijeh, koji nisam mogao skinuti sa lica. Ušao sam u njenu sobu, ali… Moja draga supruga je ležala nepomično. Napustila je ovaj svijet. Saznanje da se moja plemenita supruga mjesecima borila s tumorom a da mene o tome nije ni obavijestila, pogodilo me kao grom iz vedra neba. Zato je ona onako naglo oslabila. Poštedila me brige i tuge, a ja sam je povrijedio na najgori mogući način. Okrenuo sam joj leđa kada joj je bilo najteže. Bio sam potpuno zaslijepljen i zaveden. Možda će ona meni i oprostiti, ali ja to sebi nikada neću oprostiti. Znala je ona da na ovom svijetu neće dugo ostati, pa je željela da poštedi našeg sina trauma kojima bi bio izložen da smo se rastali. Željela je da se naš sin mene sjeća kao čovjeka koji je iskreno volio njegovu mamu. Udoban stan, luksuzni automobil, dionice i velika ušteđevina nisu garant sreće u braku. Sitnice život čine i ljude usrećuju. Nađite vremena za svog životnog saputnika. Nadam se da će neko uzeti pouku iz onoga što se meni desilo i da će ova moja ispovijest spasiti neki brak i neku porodicu.
iman-ba.blogspot.ba
