U Bosni i Hercegovini, institucije i pravni propisi često se nađu na ispitu pred političkim izazovima i pokušajima njihovog potkopavanja. Tako se posljednjih dana rasplamsala rasprava unutar Oružanih snaga BiH, nakon naredbe ministra odbrane Zukana Heleza da se Miloradu Dodiku, Nenadu Stevandiću i Radovanu Viškoviću zabrani pristup vojnim lokacijama, uključujući kasarne i objekte Trećeg pješadijskog (RS) puka. Ova naredba izazvala je burnu reakciju srpskih generala u OSBiH, koji su javnim pismom osporili legitimitet i zakonitost Helezove odluke. U tom kontekstu se oglasio i pravni ekspert Milan Blagojević, bivši član Senata RS-a i savjetnik Željke Cvijanović, koji je ponudio detaljno pravno tumačenje relevantnih odredbi Zakona o odbrani BiH, uz ozbiljnu kritiku stavova iznesenih u generalskom pismu.
U svom reagovanju, Blagojević konstatuje da srpski generali u pismu iznose tvrdnje koje nisu u skladu sa važećim zakonom. On ukazuje da se oni pozivaju na to da je nadležnost ministra odbrane podređena vrhovnoj komandi Predsjedništva BiH, ali ističe da takvo tumačenje zanemaruje konkretne odredbe člana 13. Zakona o odbrani.
Blagojević objašnjava da se upravo na član 13. pozvao Helez u svojoj naredbi, i to s punim pravom. Naime, u stavu 1, tačka d) ovog člana se navodi da Ministarstvo odbrane BiH ima nadležnost da samostalno donosi akte koji se odnose na “organizaciju i vođenje pukova, njihovih komandi i osoblja”. Drugim riječima, nije potrebna prethodna saglasnost Predsjedništva BiH, niti ministra mora prethodno ovlastiti neko drugi iz političkog vrha.
Ova formulacija zakona jasno omogućava ministru da, bez ikakvih dodatnih odobrenja, izda naredbu kojom se zabranjuje ulaz licima koja su pod istragom ili potjernicom zbog teških krivičnih djela – u ovom slučaju, napada na ustavni poredak BiH. Time se, prema Blagojeviću, postupilo u skladu sa zakonom i u duhu odbrane integriteta Oružanih snaga, koje prema zakonu imaju obavezu da brane ustavni poredak.
U stavu 2. istog člana dodatno se precizira da ministar donosi ove akte u cilju izvršenja svojih zakonskih dužnosti, čime se dodatno potvrđuje njegova autonomija u donošenju podzakonskih akata, poput naredbi.
Blagojević podvlači da je i entitetski politički establišment, uključujući srpske poslanike i delegate, u prošlosti glasao za ovakav zakon, čime su i sami doprinijeli uspostavljanju takve strukture nadležnosti. Zbog toga sadašnji protesti i negiranje važećih pravila djeluju kao izraz selektivnog poštovanja zakona, koje zavisi od trenutne političke koristi.
Uočljiva je i dublja poruka koju Blagojević šalje, koristeći misao Ive Andrića da se istina otkriva uzgred, a ne naglo. Prema njemu, slučajevi poput ovog otkrivaju dublju krizu karaktera i odgovornosti unutar političkih elita Republike Srpske. On ističe da su mnogi pojedinci spremni da zakone podrže kada im odgovaraju, ali ih kasnije pokušavaju osporiti kada ti isti zakoni postanu prepreka njihovim interesima.
Ova pojava, prema Blagojeviću, svjedoči o:
-
Nedosljednosti političkog djelovanja
-
Zloupotrebi institucija za lične interese
-
Sklonosti ka selektivnoj primjeni zakona
-
Neiskrenosti u tumačenju nadležnosti i obaveza
Istovremeno, izražava zabrinutost zbog toga što se pojedinci koji ukažu na pravnu istinu, kao on sam, proglašavaju izdajnicima i izlažu napadima, samo zato što se ne uklapaju u dominantni politički narativ.
U konačnici, slučaj naredbe ministra Heleza i reakcije srpskih generala otvara mnogo šira pitanja od samog pristupa vojnim objektima. Radi se o sukobu između zakona i politike, između principa i pragmatizma, između institucionalne odgovornosti i nacionalističkih narativa. Milan Blagojević, kroz svoje pravno tumačenje, podsjeća na nužnost poštovanja zakona i dosljednosti u njegovoj primjeni, bez obzira na političke i etničke afilijacije. U protivnom, institucije će i dalje biti talac ličnih interesa, a građani taoci pravne nesigurnosti.
Ovaj slučaj, kako on tvrdi, razotkriva i jednu bolnu istinu – da su mnogi spremni zaboraviti ono što su sami usvojili, čim se to više ne uklapa u njihove ciljeve. Takva praksa ne samo da potkopava povjerenje u institucije, već i ozbiljno ugrožava temelje državnosti Bosne i Hercegovine.
