Često zapadamo u tjeskobu, depresiju, probleme duhovne ili marerijalne prirode. Razmišljamo o njima, a razmišljanje guši. Tražimo uzroke, izlaze, rješenja… A ništa ne može biti drugačije, osim voljom Uzvišenog. Suze neće umanjiti našu tugu, niti će otklonitu našu brigu, niti će riješiti naše probleme. S druge strane, težimo nekim ciljevima, sanjamo snove, nešto silno želimo, planiramo. Ali, Jedini koji nam može ispuniti žeje je On. Jedino On nas može dovesti do naših ciljeva, olakšati nam ostvarenje snova. Njemu je, uistinu, sve lahko.
Naša istinska sreća je samo s Njim, kao i naš smiraj. Ne postoji ništa tako učinkovito, djelotvorno i umirujuće za ljudsku dušu kao spominjanje Uzvišenog Allaha. U Kur’anu, On kaže: “One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se, doista, kad se Allah spomene, smiruju.“ (Sura Ar-Rad, 28)
Spominjanje Allaha, lijek je za napaćene, očajne, uplakane i usamljene duše. Ali i siguran put do uspjeha, sreće i postizanja onoga što želimo i za čim žudimo: „I Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite.” (sura Al-Džumu’a, 10)
Također, zikr odvraća naše misli od grijeha i budi u nama osjećaj stida pred Allahom. Jusuf, a.s., je, u trenutku kada ga je upravnikova žena na grijeh navraćala, prvo spomenuo Allaha Uzvišenog i zatražio utočište kod Njega: „Sačuvaj Bože!“ – uzviknu on – “vlasnik me moj lijepo pazi; a oni koji dobro uzvrate zlim neće nikad uspjeti.” (sura Jusuf, 23)
Izlaz iz svake teškoće je u spominjanju Allaha. Junus, a.s., je izbavljen iz tamne utrobe ribe, jer je Gospodara svoga hvalio i Njemu se kajao: „Nema boga osim Tebe, hvaljen neka si, ja sam zaista bio jedan od zulumćara!” (sura Al-Anbiya, 87)
Allah u sljedećem ajetu kaže: „Pa mu se Allah odazvao i izbavio ga iz goleme nevolje i tmina, iz utrobe kita. Allahovo je pravilo da svakom iskrenom vjerniku poslije teškoće da izlaz ako Ga zamoli.“ (sura Al-Anbiya, 88)
Čak i nakon grijeha, ne smijemo zaboraviti na našeg Gospodara: “I za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole.” (sura Ali Imran, 135)
Blagodati zikra su, uistinu, ogromne, i često nismo svjesni do kakvih blagodati možemo doći na tako lahak način: spominjanjem Allaha u svim situacijama.
Često smatramo nešto drugo prečim i boljim od spominjanja Njega. Kao što hranimo naše tijelo, isto tako trebamo da hranimo i naše dušu. Zikr, spominjanje Allaha, ne zahtijeva da sjedimo u kući na jednom mjestu i zikrimo na tespih ili prste. Naši jezici i naše duše mogu zikr činiti i dok idemo na posao, u školu, dok spremamo ručak… Stvar je naših navika i htijenja.
Dok činimo jedan ibadet, dok idemo na posao, možemo da spominjemo Njega. Ili da učeći salavate na Poslanika Muhammeda, s.a.v.s., tražimo put do Allahove Milosti i blizine. Jedan naš salavat na Njegovog Poslanika, deset Njegovih salavata na nas. Zar to da nas On spominje nije preduvjet našoj sreći? Kako je divna trgovina s Njim!
Koliko nam malo vremena treba da izgovorimo riječi „Subhanallah“, „Elhamdulillah“, „Estagfirullah“ i druge zikrove… A koliko nam smo dobra donosi trošenje vremena u spominjanju Allaha. Zamislimo kada bismo svaku negativnu uzrečicu zamijenili zikrom, ili svaku riječ kojom izražavamo našu tugu, očaj i beznađe. Ako je ovaj dunjaluk tamnica, onda su otvorena vrata tamnice zikr i spominjanje Allaha.
„Bože, pomozi mi, da Te se sjećam i da Te spominjem, da Ti zahvaljujem i lijepo robujem.“- dova je Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem,iz koje također vidimo značaj spominjanja Allaha.
A ima li išta ljepše od toga da svoj jezik zaposlimo spominjanjem Njega? Pretvorimo svaki trenutak našeg života u ibadet Allahu.
n-um
