Večeras sam svjedočio nečemu što definitivno nikada zaboraviti neću.
Vatra je gutala doslovno posljednji sprat Doma penzionera u Tuzli.
U ulozi fotoreportera sam evo više od deset godina, a večerašnji događaj je nešto najpotresnije ikada što doživjeh.
Haotično stanje. Dolaze vatrogasne jedinice, policijska vozila, saniteti… Crveno-plava svjetla obasjavaju južnu magistralu.
Počinju dolaziti članovi porodica ljudi koji borave u Domu.
Odjednom, sa jedne strane svjedočim sreći onih koji su ugledali svoga oca na prozoru, mašu, “tata, tata…”, dok sa druge strane prilaze oni koji o svojim ne znaju ništa. “Molim te, provjeri šta je sa bakom”. Suze u očima. Neizvjesnost.
Pripadnici službi donose boce sa kisikom.
Medicinari, ljekari iznose povrijeđene.
Ne smijem da pogledam.
U tim trenucima vatrogasci i policajci izlaze na glavni ulaz kašlju, povraćaju, jedva dolaze do daha…
Oznojeni i sa pogledom koji nosi ponos, ali i iscrpljenost u hladnoj novembarskoj noći.
Herojski. Dali sve od sebe.
U ovim trenucima dolaze tužne vijesti.
Nekoliko osoba izgubilo je život.
Ya Rabbi…
Previše boli u ovoj hladnoj novembarskoj noći. Previše.
Made in Bosnia
