Tako je posljednjih dana Facebook preplavila jedna priča koja obrađuje komičnu životnu situaciju, a “prevedena” je na bosanski, srpski i hrvatski u ovisnosti u kojoj od država regije se čita i dijeli.
Prenosimo vam u cjelosti priču koja je bosanska verzija, a mjesto događanja je negdje u nekom Bingu.
- Bila sam u Bingu u brzinskom shoppingu, naravno poštujući sve odredbe (maska, rukavice, dezinfekcija ruku…). Uzela sam dva mlijeka i wc papir i dok sam čekala u redu na blagajni, stavljala stvari na traku i tipkala po mobitelu, ispalo mi je 10 KM. Tip ispred mene (malo stariji gospodin) završio je plaćanje i pakiranje svojih stvari u vrećice i sagnuo se po moju novčanicu. Rekla sam mu hvala i ispružila ruku da mi je doda, poštujući 1.5 m fizičke distance koliko mogu, ali sam čula odgovor: “Ono što je na podu, pripada onome ko to pronađe!”
Zatim se okrenuo, uzeo svoje stvari i izašao van.
Šokirana i bez riječi zbunjena sam gledala blagajnicu i ostale ljude koji su mi uzvratili istim zbunjujućim pogledima. Poludjela sam! Ne zbog tih 10 KM; da mi je rekao da mu treba, dala bih mu (neću propasti radi toga). Ali da ovako radi budalu od mene?!
Plus, novčanik i kartice sam ostavila u autu i ionako nisam imala čime platiti račun, pa sam ostavila stvari i potrčala za njim na parking u ludoj nadi da ću možda nekako vratiti lovu. Sunce me peklo za vrat a znoj se već cijedio oko nosa pa sam brzim pokretom ruke skinula masku s lica. Čula sam komentare iza sebe i odmah sam znala kako su neki ljudi izašli za mnom jer ih je očito zanimalo što će se dogoditi. Već sam se vidjela kao zvijezda nekog filmića koji se vrti na tiktoku, fejsu ili se dijeli putem poruka na mobitelu. “Što mi je to trebalo?!” prošlo mi je kroz glavu, al nije više bilo povratka ili odustajanja…
Tip se okrenuo, skužio me ali je samo prezirno gledao kroz mene kao da me nema. Došao je do auta, ostavio svoje dvije vrećice na asfalt da izvadi ključ i otvori prtljažnik, a ja sam za to vrijeme nonšašalatno došla do njega, uzela njegove vrećice i rekla mu: “ono što je na podu, pripada onome ko to pronađe!”. Ponosno sam se okrenula i ubrzanim korakom krenula prema svom autu dok su ostali ljudi pljeskali.
Dok sam utovarivala stvari u autu, vidjela sam da tip svoj bijes iskaljuje udaranjem kante za smeće. Ko mu je kriv… Kada su prošli naleti adrenalina, straha i nervoze, upalila sam auto i otišla.
Kući sam raspakovala vrećice i izvadila na stol: 1 mlijeko, zelene masline, 2 poli salame, posni sir i tri jogurta, tjesteninu, paštetu, maslinovo ulje, nutellu, čips, majonezu, banane, paket kobasica, vegetu, konzervu tune sa suncokretovim uljem, bokserice, maslac, 2 šećera i 4 l soka!
Nikad u historiji mojih posjeta dućanima nisam dobila toliko puno za toliko malo. Na kraju mi je bilo drago zbog tih ukradenih 10 KM. I sad sjedim, tipkam na mobitelu, pijem sok i mislim u sebi: jesam li pravedna ili jednostavno zlobna?
Uglavnom, drago mi je da si ovo pročitao/la ovo do kraja. Naravno da to nije istina, ovo je samo dio inicijative “kako potaknuti ljude da više čitaju”. Čitanje budi maštu, širi horizonte, omogućava da putujemo na druga mjesta sudjelujući u raznim pustolovinama dok sjedimo u svojoj fotelji i naravno, proširujemo vokabular čime direktno na višu razinu dižemo mogućnost komunikacije s drugima. Ukratko, postajemo elokventniji
I zato: kopiraj, zalijepi, izmami osmijeh od drugih i proširi dalje! Ili, pročitaj još barem nešto.
hayat.ba
