Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Jedan ljekar ispričao je sljedeću zanimljivu i poučnu priču: ”Imao sam komšiju koji je bio vrlo ljubazan, tih i vrlo društven i omiljen kod ljudi. Jednog dana sreo sam ga dok je pripremao automobil da ode negdje. Ono što je mene posebno začudilo i izazvalo moju pažnju bili su paketi (dvadeset paketa) najbolje vrste čokolode na zadnjem sjedištu njegovog auta.
Poselamio sam ga i upitao: ‘Kuda ideš, komšija?’
On je odgovorio na selam i nasmiješio se osmijehom čije značenje nisam razumio i rekao: ‘Šta misliš kuda idem? Hoćeš li da mi praviš društvo?’
Rekao sam: ‘Hoću, ali da ne idemo daleko.’
On je rekao: ‘Ako Bog da, nećemo zakasniti.’
Tako smo krenuli u vrlo siromašnu četvrt udaljenu od naše ulice četrdeset i pet minuta vožnje autom. Zatim je zaustavio auto, uzeo je nekoliko paketa čokolade i uputio se prema prvim kućama. Pokucao je na vrata prve kuće i vrata su mu otvorila djeca. Kada su ga ugledali pred vratima, skakali su od radosti i dozivali majku: ‘Mama, mama! Došao je čovjek sa čokoladama!’ Dao im je paket čokolade, razgovarao malo sa njima, a zatim je tražio dopuštenje i otišao do druge kuće.
Pokucao je na vrata i ubrzo mu je vrata otvorila starica. Ugledavši ga počela ga je blagosiljati i upučivati hajr-dove za njega. Između ostaloga, govorila je: ‘Sinko, Allah ti podario berićet i otvorio ti kapije dobra! Allah te nahranio džennetskim plodovima! Allaha mi, sinko, ti nas uvijek prijatno iznenadiš i obraduješ, Allah tebe obradovao!’ Dao joj je paket čokolade, zatim je tražio dopuštenje i otišao do sljedeće kuće.
Svaki taj susret sa stanarima kuća koje je posjetio bio je priča za sebe. Bile su to prekrasne simfonije emocija i najljepših osjećanja.
Završili smo podjelu čokoladnih paketa i vratili se do automobila te krenuli kući.
Kada smo sjeli u auto rekao sam mu: ‘Allah ti dao svako dobro, komšija! Divno je to što si učinio, ali ja imam jedno pitanje: -Zar nije bilo bolje da im dadneš novac i da oni sebi kupe šta žele?’ Komšija se grohotom nasmijao mom pitanju kao da mu je imponovalo što ga to pitam, a zatim se okrenuo i uzeo jednu kutiju čokolade i rekao mi: ‘Otvori je, doktore!’
Otvorio sam je sa velikom radoznalošću i željom da vidim šta se to u njoj krije.
Imao sam šta i vidjeti. Osim čokolade u kutiji je bio novac zamotan u posebnom papiru. To je povećalo moje čuđenje i zbunjenost, pa sam upitao: ‘Dragi komšija, zašto im nisi direktno dao novac? Zašto si ga morao stavljati u kutiju sa čokladom?’
On me pogledao, nasmiješio se kao i obično i rekao: ‘Doktore, ja sam čovjek koji mnogo voli čokoladu i jedem je svaki dan, a Allah, dž.š., objavio je: ”Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže; a bilo šta vi udijelili, Allah će, sigurno, za to znati.” (Ali Imran, 92.)
Siromašni žude i žele kao i svi drugi ljudi. Ovisno o vrijednosti robe određuje se i njezina mjera.
Dunjalučki poslovi i djela imaju svoje specifične mjere: željezo se mjeri tonama, voće kilogramima, zlato gramima, dijamanti karatima. A što se tiče ahiretskih djela, mjera za njih je trun, kao što dolazi u ajetu: ”Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga.” (Ez-Zilzal, 7.)
A Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ‘Allahova roba je skupa, Allahova roba je Džennet.”’
Saff.ba
