Ma mog’o bi ti to malo i skratit“, čula se poluglasna replika starijeg džematlije dok je profesor medrese u obilasku svog učenika, teravih-imama jednog džemata, držao predavanje okupljenim klanjačima.
Profesor se kao čovjek širokog imamskog i profesorskog iskustva nije osvrnuo na repliku, niti ju je kasnije komentarisao. Do te mjere da se čak moglo pomisliti kako je nije ni registrovao. To je pak manje moguća varijanta, obzirom se i od mlađih efendija često može čuti kako je nakašljavanje među slušaocima znak da govor treba privoditi kraju. A ukoliko ćemo realno govoriti – više iskustva uglavnom znači istančaniji sluh za ono što dolazi od slušalaca, a i rečenica je upadljivija od nakašljavanja.
Kako god to profesor doživio, ova upadica se godinama prepričavala među džematom i komšilukom. Softa se neko vrijeme ljutio na svog džematliju; “Kako je moguće imati takav odnos prema nekome ko je odlučio svoje znanje podijeliti s tobom.?!”
Mlađe džematlije bi, uz upadljiv smijeh i imitaciju tona i pokreta prepričavale događaj. Jedna skupina, ona posvećenija koja svaku posjetu džematu doživljava kao ličnu čast, bi se uz jasan stav osude prisjetila ovog događaja. Oni koji su dobro poznavali ovog džematliju, tražili su opravdanja – nije mu dosadio profesorov vaz, nego ga nije ni čuo zbog oslabljenog sluha, koji je vjerovatno i razlogom poluglasnog izgovaranja upadice.
Ukoliko bi se posmatrač, s namjerom da ga upozna, osvrnuo na neke druge životne nvike ovog čovjeka, mogao bi shvatiti smisao ovog opravdanja. Gotovo je svaki njegov postupak svjedočio nekom paradoksu.
Obično bi kritikovao novog softu koji ramazansku praksu obavlja u njegovom džematu i to uglavnom na osnovu razlika u odnosu na prethodnog softu, kojeg ge svojevremeno također kritikovao. Kritikovao je kako određene stvari ne radi onako kako je radio njegov prethodnik. Međutim, to je istovremeno bio čovjek koji je svim tim softama bio odličan domaćin, te tokom iftara i konaka u njegovoj kući pružao srdačan i porodični tretman. A onih godina kada bi bilo više ramazanskih noći nego klanjača, među prvima se nudio da softa bude kod njega dvije noći na iftaru i konaku.
Brzo i dugo bi se ljudio na djecu koja zbog svoje nestrpljivosti u safovima prave nestašluke. U takvim bi momentima, dok bi oni opušteniji pravdali djecu i pozivali ih da opet dođu u džamiju, vidno uznemiren prelazio džamijski prag, cijelim putem do kuće glasno negodovao, pa čak i prolaznicima koje usput sretne ljutim i otresitim tonom govorio o najgoroj djeci u okolini. Ali istovremeno, to je bio čovjek koji bi od ljudi s kojima pije kahvu ili s kojima je izašao na neku radnu akciju sklanjao dio slatkiša da može podijeliti toj istoj djeci kad naiđu. Nravno, radio je to bez ikakvog pokazivanja emocije, sa minimalno komentara i bez osmijeha. Ali ih je u pravilu častio.
To ga je, rekao bih, činilo onim tipom osobe od koje nećeš dobiti verbalnu podršku niti ugodnost, ali koja će učiniti sve da ti u praktičnom smislu olakša ili pomogne.
Ishitrena reakcije prema profesoru može imati bezbroj opravdanja u slučaju jednog ovakvog čovjeka. A treba znati naći opravdanje ljudima. Poneka neugodna rečenica u njegovom slučaju nije značila manjak poštovanja, jer ga je dokazivao na druge načine. Izbjegavanje učtivosti prilikom razgovora, rekla bi psihologija, jedan je od načina da se zadrži distanca spram svijeta.
Dodamo li svemu ovome i čnjenicu da je bio redovan džematlja – u lokalnom mesdžidu tokom ramazana na namazima; ali i u centralnoj džamiji do koje je petkom pješačio po tri kilometra u oba smjera, možemo dobiti cjelovitu sliku o posvećenom džematliji pomalo autentičnog ponašanja. Jednak odnos prema odlascima u džamiju imao je i kad mu je zdravstveno stanje ozbiljno narušeno, sve do preseljenja na ahiret.
Ovakve ljude i kad pominjemo po anegdotama kojima se smijemo, pominjemo po dobru; jer u temelju svega što su radili, ma kako to u početku shvaćeno, nije bilo ničeg lošeg.
Izvor : Preporod.info (Nedim Gondžić/IIN Preporod)
