Pročitajte: Priča o čovjeku koji je ostavio majku u pustinji

Priča o čovjeku koji je ostavio majku u pustinji
Život Arapa beduina u pustinji ispunjen je stalnim traganjem za svježim pašnjacima i izvorima vode. U jednom takvom plemenu živio je čovjek koji je imao staru majku, a koja nije imala djece osim njega. Obzirom da je bila veoma stara majka je često gubila pamćenje, pa nije nikako željela da se odvaja od sina. Međutim, takvo njeno ponašanje je uznemiravalo sina i umanjivalo mu ugled kod ljudi – takvo je bilo njegovo kratkoumno viđenje.
Jednog dana kada je pleme htjelo da se preseli u drugo mjesto ovaj čovjek reče supruzi: „Sutra kada krenemo ostavi majku ovdje i ostavi s njom nešto hrane i vode, pa ili će naići neko i uzeti je sa sobom ili će umrijeti, pa da je se riješimo.“ Supruga odgovori: „Uredu, učiniću kako si rekao.“
Sutradan pleme krenu na put. Supruga onog čovjeka je uradila kako joj je muž rekao – ostavila je njegovu majku s nešto hrane i vode, ali je učinila i nešto vrlo čudno – s majkom je ostavila i njihovog sina. Sin je imao manje od godinu dana, a otac ga je jako puno volio – kad god bi se odmarao tražio je od žene da mu ga dovede da se mazi i igra s njim.
Oko podne beduini se zaustaviše kako bi se odmorili i jeli, i kako bi nahranili stoku i pustili je da se odmori obzirom da su potovali od izlaska sunca. Svi sjedoše sa svojim porodicama pa onaj čovjek zatraži od supruge da mu donese sina da se malo zabavi s njim. Ali, ona mu reče: „Ostavila sam ga s tvojom majkom, ne želimo ga.“
Čovjek povika: „Šta?!“ Supruga odgovori: „Jer će i on tebe poslije ostaviti u pustinji kao što si i ti ostavio svoju majku.“ Ove riječi ga pogodiše poput strijele, ali joj ne odgovori ništa jer shvati koliko se ogriješio prema svojoj majci. Popnu se na svog konja pa požuri po majku i sina prije nego ih pronađu lavovi, jer lavovi i divlje zvijeri dolaze na mjesta s kojih su beduini otišli tražeći hranu ili ostatke uginule stoke.
Kada je došao na to mjesto ugleda svoju majku okruženu vukovima koji pokušavaju da se dokopaju djeteta, dok ona skriva unuče u njedrima tako da mu samo lice viri kako bi mogao disati a istovremeno gađa vukove kamenjem i viče: „Bježite ovo je dijete od moga sina.“
Kada čovjek vidje šta se dešava s njegovom majkom ubi nekoliko vukova a ostali pobjegoše, zatim poljubi majku u čelo nekoliko puta, te zaplaka duboko se kajući zbog onoga što joj je uradio.
Nakon ovog događaja stalno je činio dobročinstvo prema majci, nikad se ne odvajajući od nje. A kada bi se selili iz jednog u drugo mjesto prvo što bi stavio na devu bila je njegova majka, a on bi na konju išao iza nje. Također, više je poštovao suprugu zbog njenog pametnog postupka koji ga je naučio lekciju koju nikad nije zaboravio.
Gospodaru, pomozi nam da uvijek činimo dobročinstvo prema svojim roditeljima!

~Tim Osmanlije~