Posjeta Aleksandra Vučića Moskvi 9. maja 2025. godine, koja je bila povodom Dana pobjede, izazvala je veliki politički šok, jer je pokazala duboku promjenu u geopolitičkom statusu Srbije. Umjesto tradicionalnog dočeka kao šefa države, Vučić je bio primljen na simboličnoj poziciji, daleko iza drugih visokih državnika, poput predsjednika Kine i Bjelorusije. Njegova pozicija u protokolu bila je na posljednjem redu, što jasno ukazuje na njegovu marginalizaciju u ruskom političkom okruženju.
Razgovori sa Vladimirom Putinom bili su daleko od očekivanih diplomatskih razmjena. Nakon završetka zvanične ceremonije, Vučić je imao priliku za privatni susret s Putinom, ali umjesto uobičajenog protokola, razgovor je odmah skrenuo u neprijatnu i direktnu konfrontaciju. Putin je iznenadio Vučića pitanjem: “Zašto si kupio Rafale?” To pitanje imalo je mnogo šire političko značenje. Vučić je pokušao objasniti da je nabavka francuskih borbenih aviona bila tehnička odluka, ali to nije umanjilo ozbiljnost Putinove reakcije. Ruski predsjednik je, s jasno vidljivim nezadovoljstvom, uzvratio pitanjem: “Koga si ti pitao da kupiš Rafale?” Ovo pitanje bilo je jasan signal da Moskva više ne vidi Vučića kao pouzdanog partnera.
Vučić je pokušao opravdati svoju odluku time što kupovina nije uključivala sve aspekte naprednih vojnih sistema, ali to objašnjenje nije ublažilo Putinov stav. Naprotiv, ovaj susret samo je naglasio njegovu neiskrenost i političko šibicarenje između Istoka i Zapada. Dok je pokušavao balansirati između interesa Zapadne Evrope, koja insistira na evroatlantskoj integraciji, i tradicionalnog partnera Rusije, Vučić je došao do trenutka kada su mu obje strane jasno stavile do znanja da takvo ponašanje više nije prihvatljivo.
Prema saznanjima koja je iznio analitičar Boban Bogdanović, Vučiću je tokom posjete Moskvi jasno poručeno da mora odmah obustaviti bilo kakve aktivnosti koje bi mogle dovesti Srbiju bliže članstvu u NATO-u. Ova poruka bila je izrečena vrlo direktno, bez diplomatskih uljepšavanja, što je dodatno ponižavajuće za Vučića, koji je ostao zatečen i bez jasnog odgovora.
Na samoj internoj političkoj sceni Srbije, Vučić je sve više viđen kao političar između čekića i nakovnja. S jedne strane, suočava se s pritiscima Zapada koji očekuje od njega da vodi zemlju prema evroatlantskim integracijama, dok s druge strane, Rusija, koja je nekada bila njegov ključni partner, više ne vidi Vučića kao svog saveznika. Osim toga, Vučić se sve više suočava s kritikama unutar Srbije, gdje se smatra da njegova politika nije dugoročno održiva, jer ne nudi jasnu viziju budućnosti.
Svi ovi događaji pokazuju kako se Srbija nalazi na političkom raskršću. Dok su zemlje Balkana sve više orijentisane prema Evropskoj uniji i NATO-u, Vučić i dalje pokušava igrati igru između dvaju velikih svjetskih blokova, što čini njegovu poziciju sve težom. Držanje takve dvostruke igre sve više ga udaljava od vlastite unutrašnje stabilnosti, a međunarodna zajednica počinje gubiti strpljenje.
U tom kontekstu, analitičari poput Bogdanovića smatraju da je došlo vrijeme da Srbija napravi odlučujući korak prema evropskim integracijama i NATO-u, te da na vanrednim parlamentarnim izborima dođe do formiranja nove vlade, koja će biti sposobna voditi zemlju u pravcu modernizacije i stabilnosti. Tako bi Srbija mogla osigurati svoju dugoročnu sigurnost i prosperitet.
Zaključno, Vučić je sada u diplomatskoj izolaciji i mora donijeti ključne odluke koje će odrediti smjer Srbije u narednim godinama. Njegovo trenutna pozicija kao političkog lidera više nije neupitna, a sve očigledniji pritisci sa svih strana mogu dovesti do značajnih promjena u vanjskoj i unutrašnjoj politici zemlje.
Ono što je posebno zabrinjavajuće za Srbiju i njen međunarodni položaj jeste činjenica da Vučićeva politika nije samo podložna vanjskim pritiscima, već i unutrašnjem nezadovoljstvu. Mnoge političke stranke i analitičari u zemlji tvrde da je Vučićev pokušaj balansiranja između Istoka i Zapada dugoročno neodrživ. Takva politika često vodi ka geopolitičkoj nesigurnosti i slabljenju vlasti, jer nijedna strana, bilo Rusija ili Zapad, ne tolerira dvostruki standard u međunarodnoj diplomaciji. Time se ugrožava kredibilitet zemlje na globalnoj sceni, dok narodni interes ostaje zanemaren. U tom kontekstu, sve veći broj građana i političkih lidera traži novi politički kurs, koji će Srbiju jasno usmjeriti prema Evropskoj uniji i NATO-u, smanjujući političke tenzije u regiji i omogućavajući bolju ekonomsko-političku stabilnost. Ako Vučić ne bude u stanju da donese potrebne odluke, suočiće se s ozbiljnim izazovima u zadržavanju vlasti, jer će mu pritisci sa svih strana, kako vanjskih partnera, tako i domaćih političkih faktora, možda postaviti ultimatum za političku transformaciju ili čak smjenu. Geopolitička dinamika na Balkanu je u stalnom razvoju, a Srbija ne može sebi priuštiti da ostane zaglavljena u prošlim vremenima dok ostatak Evrope nastavlja napredovati
