Evropska unija uskoro predstavlja ambiciozni plan pod nazivom „Clean Industrial Deal“, koji bi mogao imati značajan utjecaj na evropsku industriju. Službena objava plana očekuje se 26. februara 2025. godine, međutim, utjecajni novinari iz Politica već su imali priliku pregledati dokument i izložiti ključne aspekte koji će oblikovati budućnost industrijskog sektora u EU. Ovaj plan ima za cilj istovremeno smanjiti emisije ugljika i ojačati evropske proizvodne kapacitete, dok će jedan od ključnih elemenata biti uvođenje kvota za proizvode označene s oznakom “Proizvedeno u EU”. Evropska unija očito želi potaknuti svoje potrošače i industriju da više koriste evropske sirovine i komponente, umjesto uvoznih, čime bi se smanjila ovisnost o vanjskim dobavljačima.
Plan je osmišljen u kontekstu trenutnih izazova s kojima se suočava evropska industrija, osobito proizvođači čelika i cementa, koji upozoravaju na visoke energetske troškove i prekomjernu birokraciju. Ovi faktori čine ih nekonkurentnima u odnosu na američke i kineske proizvođače, koji uživaju agresivne poticaje svojih vlada. Kako bi odgovorila na ovaj izazov, EU planira uvesti mjere koje bi omogućile njenim proizvođačima konkurentnije uvjete. Ovaj pristup je sličan američkom zakonu „Buy American Act“, koji preferira domaće proizvode u javnim nabavkama. Industrijski lobiji u zemljama poput Njemačke i Francuske podržavaju ovu inicijativu, dok su uvozni sektori, kao što su automobilska industrija i farmaceutski sektor, zabrinuti zbog mogućih negativnih posljedica.
Jedan od ključnih ciljeva ovog plana je da se do 2026. godine izvrše izmjene pravila o javnoj nabavi, čime bi se dodatno favorizirali proizvodi i usluge domaćih dobavljača. Ove promjene neće se odnositi samo na javne ugovore, već će obuhvatiti i privatne nabavke, stvarajući time okruženje koje podstiče korišćenje lokalnih proizvoda. Takođe, plan uključuje standardizaciju emisije CO2 na temelju životnog ciklusa proizvoda, čime bi se dodatno usmjerila nabava prema proizvodima koji zadovoljavaju strože ekološke kriterije. Ove mjere trebale bi smanjiti emisije ugljika i pomoći EU da postigne svoje ekološke ciljeve, istovremeno poboljšavajući konkurentnost domaće industrije.
Osim toga, EU planira elektrificirati 32 posto svoje privrede do 2030. godine, što je značajan korak u odnosu na trenutni cilj od 23 posto. Ovaj ambiciozni plan zahtijevat će izgradnju 100 gigavata novih kapaciteta obnovljive energije svake godine do 2030. godine. Ovo ulaganje u obnovljive izvore energije omogućit će EU da postane energetski neovisnija i smanji emisiju CO2, čime će se pridružiti globalnim naporima za borbu protiv klimatskih promjena. Ključnu ulogu u ovom procesu odigrat će Europska investicijska banka (EIB), koja će financirati projekte potrebne za postizanje tih ambicioznih ciljeva.
Ovaj plan također obuhvaća dugoročne ekonomske promjene koje će imati široke implikacije na industrijske politike i tržište rada u EU. Kako bi se podržao tranzicijski period, EU će uvesti mjere koje će pomoći radnicima u industrijama koje se suočavaju s promjenama, omogućujući im da se prilagode novim uvjetima. Takođe, očekuje se da će povećanje kvota za proizvode proizvedene u EU smanjiti ovisnost o vanjskim tržištima, povećavajući produktivnost i efikasnost evropskih proizvođača.
Međutim, iako ovaj plan nosi brojne pozitivne aspekte, on također izaziva zabrinutost u nekim sektorima, osobito među uvoznim industrijama koje će se suočiti s višim troškovima. Posebno su zabrinuti sektori kao što su automobilska industrija, koja je visoko povezana s globalnim lancima opskrbe, te farmaceutska industrija, koja se oslanja na uvoz specifičnih sirovina. Ovi sektori ističu da bi smanjenje uvoza moglo dovesti do problema s opskrbom i povećanja troškova, što bi moglo ugroziti konkurentnost EU na globalnoj razini.
Zaključno, plan „Clean Industrial Deal“ predstavlja hrabar i ambiciozan korak ka stvaranju održivijeg i konkurentnijeg evropskog industrijskog sektora. EU pokušava balansirati svoje ekološke ciljeve i industrijsku konkurentnost, stvarajući plan koji će podstaknuti razvoj domaće industrije i smanjiti ovisnost o uvozu. Međutim, ključni izazov bit će osigurati ravnotežu između ekoloških ciljeva i ekonomskih interesa, kako bi se postigao dugoročni uspjeh bez negativnih efekata na specifične
