U složenom političkom trenutku Bosne i Hercegovine, najnoviji izvještaj Vlade Republike Srpske upućen Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija izazvao je niz reakcija, kako na domaćem, tako i na međunarodnom planu. Iako nominalno ističe podršku Dejtonskom mirovnom sporazumu, sadržaj dokumenta otvoreno dovodi u pitanje legitimitet visokog predstavnika Kristijana Šmita i njegove nadležnosti u BiH. Ovaj čin ne predstavlja samo administrativnu proceduru već i simboličan pokušaj reafirmacije političkog značaja predsjednika RS Milorada Dodika, što analitičari vide kao dio šire strategije.
U tekstu koji je predsjednik Vlade RS Radovan Višković proslijedio UN-u, naglašava se da Ured visokog predstavnika navodno “podriva ustavni poredak” zemlje, čime, prema njihovom mišljenju, ugrožava stabilnost Bosne i Hercegovine. Istovremeno, izražava se neslaganje sa načinom na koji Šmit obavlja svoju funkciju, optužujući ga za autokratski pristup i pokušaj političkog obračuna s rukovodstvom RS, uključujući prijetnje smjenom i zatvorskim sankcijama protiv Dodika. Kao odgovor na te mjere, Republika Srpska ističe kako je započela proces vraćanja nadležnosti koje su joj, kako tvrde, ranije oduzete.
U tekstu koji nosi sve karakteristike političke poruke, izražena je:
-
snažna podrška Dejtonskom mirovnom sporazumu,
-
odbrana suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine,
-
odbijanje ideje da Bosnom i Hercegovinom upravlja, kako tvrde, “neizabrani stranac”,
-
naglašena opredijeljenost RS za očuvanje mira.
Ipak, unatoč deklarativnoj privrženosti Dejtonu, ton izvještaja snažno je usmjeren protiv centralnih institucija BiH i međunarodnih aktera.
Ramiz Salkić, zastupnik u Narodnoj skupštini RS, smatra da su ovakvi dokumenti ponavljanje starih narativa bez ikakve pravne snage. Prema njegovim riječima, riječ je o Copy-Paste izvještajima koji osim ruskog ambasadora, niko ozbiljno ne razmatra. On ističe i da entitetska vlada nema ovlaštenja da komunicira s Vijećem sigurnosti UN-a u ime države, čime dovodi u pitanje osnov legitimnosti izvještaja.
Paralelno s ovom diplomatskom inicijativom, zaoštravanje retorike između političkih lidera RS i Federacije BiH dodatno komplikuje situaciju. Milorad Dodik koristi izjave premijera FBiH Nermina Nikšića kao argument da bošnjački političari teže ukidanju entiteta i konstitutivnosti naroda. On smatra da Nikšić zagovara unitarnu državu u kojoj bi većinski narod – Bošnjaci – imao političku dominaciju. Dodik zaključuje da takva vizija isključuje Srbe i Hrvate kao ravnopravne partnere u upravljanju zemljom.
S druge strane, Nermin Nikšić odgovara da su Dodikove tvrdnje prazne provokacije, i naglašava kako svi građani BiH – bez obzira na vjersku ili etničku pripadnost – imaju pravo na identitet i ravnopravan tretman. On navodi da je tokom sastanka u Briselu Dodiku jasno rekao da ga termin “muslimani” koji Dodik često koristi s ciljem diskreditacije, ne vrijeđa, te da i on sebe vidi kao Bosanca i Hercegovca.
Politički analitičari iz BiH različito ocjenjuju značaj izvještaja upućenog UN-u. Profesor Esad Bajtal smatra da se radi o pokušaju političke reanimacije i povratka na scenu onih koji su ranije politički marginalizirani. On napominje da ovakve inicijative, bilo da je riječ o slanju izvještaja UN-u, posjetama Rusiji ili susretima s Izraelcima, ne daju konkretne rezultate, već služe za unutrašnju političku promociju.
Još jedan važan uvid daje Dragan Markovina, koji ističe da ovakvi postupci ne donose realne pomake, već stvaraju iluziju aktivnosti pred domaćom publikom. Prema njemu, situacija je dodatno neizvjesna jer Sjedinjene Američke Države mijenjaju svoj politički kurs prema BiH. Smjena američkog ambasadora ostavila je prazninu u diplomatskoj komunikaciji i izazvala dodatnu nesigurnost u vezi s budućim pravcima međunarodne politike prema BiH.
U zaključku, može se reći da je najnoviji potez vlasti Republike Srpske još jedan čin u seriji političkih nadigravanja čiji je cilj očuvanje ili jačanje pregovaračke pozicije tog entiteta. Međutim, s obzirom na pravnu neosnovanost takvih inicijativa, njihov stvarni učinak ostaje ograničen, a dominira utisak da se domaća politička borba sve više seli na međunarodnu scenu. Politička neizvjesnost, koja je dodatno naglašena promjenom američke administracije u BiH, samo pojačava osjećaj stagnacije i konfuzije u kojoj se zemlja trenutno nalazi.
