Izraelski javni prostor je preplavljen ekstremističkim izjavama vladinih zvaničnika, vođa doseljenika, mesijanskih rabina i ekstremno desničarskih utjecajnih osoba na društvenim mrežama. Postoji gotovo svakodnevna medijska bura oko nasilnih izjava protiv Palestinaca, prezira vrijednih poticaja poput “sve ih bombardirajte” ili “sami su izazvali svoju drugu Nakbu.”
Vladini ministri s virtualnim portfeljima poput “ministra baštine” ili “posebnih zadataka”, koji su bili nepoznate osobe prije formiranja Netanyahuove vlade u januaru, koriste priliku nakon Hamasovog napada kao lansirnu rampu za kahanističke poruke, piše Eran Etzion, bivši član izraelskog Vijeća za nacionalnu sigurnost, u kolumni za Haaretz.
Posve ravnodušni prema diplomatskim posljedicama svojih neodgovornih i čudnih izjava, ovi fanatici marširaju dalje, usredotočeni isključivo na navijanje svoje uske političke baze. Nažalost, čini se da je ovaj trend zarazan i pokazuje znakove da se širi izvan granica tvrde desnice. Ram Ben-Barak, viši član centrističke opozicione stranke Yesh Atid, istupio je javno u korist onoga što naziva “dogovorenim transferom” Palestinaca iz Pojasa Gaze u zemlje domaćine.
Pišući u članku u koautorstvu s Dannyjem Danonom, zastupnikom Likuda, u Wall Street Journalu u prošli ponedjeljak, njih dvojica pozvali su “međunarodnu zajednicu [da] istraži potencijalna rješenja za pomoć civilima zahvaćenim krizom. Jedna ideja je da zemlje diljem svijeta prihvate ograničen broj porodica iz Gaze koje su izrazile želju za preseljenjem.”
Dva izraelska zastupnika, jedan iz vladajuće stranke Likud, a drugi iz opozicione stranke Yesh Atid, pozivaju međunarodnu zajednicu da prihvati palestinske izbjeglice iz Pojasa Gaze.
Oni citiraju “dugu historiju pomaganja izbjeglicama koje bježe od sukoba” evropskih zemalja i sugeriraju da bi “čak i kada bi zemlje primile samo 10.000 ljudi svaka, to pomoglo u ublažavanju krize” u Gazi.
“Međunarodna zajednica ima moralni imperativ – i priliku – pokazati suosjećanje, pomoći ljudima u Gazi da krenu prema prosperitetnijoj budućnosti i raditi zajedno na postizanju većeg mira i stabilnosti na Bliskom istoku”, pišu. Likud je vladajuća desna stranka, dok je Yesh Atid centristička opozicija. Dannon je bio izraelski ambasador u Ujedinjenim narodima pet godina do 2020. Izraelska kampanja bombardiranja i kopnena invazija Gaze raselili su više od 1,5 miliona ljudi, procjenjuju Ujedinjeni narodi. Oko četvrt miliona domova također je oštećeno ili uništeno.
Jedina druga zemlja koja graniči s Gazom, Egipat, oštro se izjasnila protiv primanja ratnih izbjeglica, tvrdeći da im Izrael neće dopustiti povratak na teritorij nakon završetka sukoba. “Odbacujemo likvidaciju palestinske stvari i eksploziju Palestinaca na Sinaju”, rekao je prošlog mjeseca egipatski predsjednik Abdel Fattah al-Sisi. Al-Sisi je rekao da bi se Sinaj, ako izbjeglice krenu prema Egiptu, mogao pretvoriti u polazište za “terorističke napade” protiv Izraela, koji bi zauzvrat okrivio Egipat za takve napade.
Ono što su napisali Dannon i Ben-Barak je uljepšana verzija sheme koju je prije nekoliko desetljeća u izraelsku politiku uveo krajnji desničar po imenu Rehavam Zeevi (poznat po nadimku “Gandhi”), a također je bila popularna među pristašama pokreta Kahane, frakcije koja je bila na popisu kao teroristička organizacija i u Izraelu i u SAD-u.
Ben-Barak tvrdi da njegove namjere nisu ni rasističke ni nepoželjne budući da on samo iznosi “ponudu” koja omogućava građanima Gaze slobodan izbor da je prihvate ili odbiju. Bivši zamjenik šefa Mossada i političarski veteran, Ben Barak se ne može nazvati naivnim.
Ako se verzije etničkog čišćenja sada smatraju legitimnima čak i unutar arhetipske izraelske “centrističke stranke”, to je jasan znak – u očima izraelskih prijatelja – da zemlja ubrzano klizi u opasan ponor.
Ako to nije bilo dovoljno grozno, takve pozicije jačaju izraelske neprijatelje, koji mogu koristiti takve izjave na dva komplementarna načina. Prvo, sada ih mogu zgodno citirati kao dokaz fundamentalno “rasističke” prirode Izraela, koju su sada razotkrili čak i takozvani umjerenjaci. Drugo, mogu ponovo uvesti svoje prastaro “rješenje” za “jevrejski problem”.
Uostalom, Jevreji su stranci na arapsko-muslimanskom Bliskom istoku. Došli su iz Evrope, a većina Jevreja još uvijek živi izvan Izraela. Pa zašto ne prihvatiti Ben-Barakovu ponudu u izmijenjenom obliku? Sigurno bi bilo dovoljno zemalja voljnih ugostiti Jevreje Izraelce?
Ono što Ben-Barak i Danon također propuštaju istaknuti u ovoj svojoj shemi je da su Egipat i Jordan jasno stavili do znanja da oni, kao i sami Palestinci, nikada neće prihvatiti nikakvo iseljavanje ljudi iz Gaze.(stav.ba)
akos.ba
