Siniša Karan, ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske, iznio je ozbiljne optužbe prema političkom Sarajevu, tvrdeći da oni svojim antidejtonskim i antiustavnim politikama ugrožavaju opstanak Bosne i Hercegovine. Prema njegovim riječima, Sarajevo već 30 godina vodi politiku koja podriva Dejtonski sporazum, koji smatra temeljem opstanka države. On ističe da je ovaj sporazum, iako nije bio prihvaćen sa entuzijazmom od svih konstitutivnih naroda, kompromisno rješenje koje je omogućilo dalji život BiH. Karan upozorava da bi pokušaji da se Bosna i Hercegovina pretvori u unitarnu državu mogli dovesti do njenog kraha, jer, prema njegovim riječima, takva BiH ne postoji i neće postojati.
Prema njegovom stavu, Dejtonski sporazum predstavlja jedini okvir za dalji razvoj zemlje, dok bilo kakvi pokušaji njegovog uništavanja dovode do dubokih političkih nesuglasica i destabilizacije. U kontekstu ovih tvrdnji, Karan iznosi optužbe protiv političkog Sarajeva, tvrdeći da oni svojim ratnohuškačkim politikama čine štetu, ne samo Bosni i Hercegovini, već i samim Bošnjacima, koji bi mogli biti suočeni s posljedicama tih politika.
Pored toga, Karan također ističe da je Republika Srpska u nekoliko navrata bila meta napada, ne samo od strane domaćih političara, već i od strane međunarodnih aktera, poput visokog predstavnika Christiana Schmidta. On navodi da je Schmidtovo ponašanje protivno međunarodnom pravu i da nanosi štetu BiH, pokušavajući, kako Karan tvrdi, oslabiliti temelje Republike Srpske. Karan smatra da Schmidt, kao neizabrani stranac, nema pravo da svojim odlukama nameće volju naroda, a posebno Republike Srpske, koja ima svoj legitimitet temeljen na volji birača.
Iako je visoki predstavnik imenovan s ciljem održavanja stabilnosti, Karan se protivi njegovim pokušajima da se neustavno intervenira u političke procese unutar BiH, jer takvi potezi, kako ističe, samo dodatno podstiču političke tenzije i opasno ugrožavaju ustavni poredak zemlje. On smatra da bi takvi pokušaji, ako se nastave, mogli značiti kraj federalnog uređenja BiH, koje bi bilo zamijenjeno centraliziranim oblikom vlasti, koji bi ugrozio autonomiju entiteta i naroda.
U ovom kontekstu, Karan ne ostavlja prostora za kompromis sa unitarnom Bosnom, poručujući da nijedna od tri konstitutivna naroda nije bila potpuno zadovoljna rješenjima iz Dejtona, ali da su ta rješenja, ipak, bila najbolja opcija za stabilnost zemlje. Bošnjaci su, prema njegovim riječima, težili unitarnoj BiH, dok su Hrvati tražili federalizaciju, dok su Srbi najviše insistirali na pravo samoodređenja i očuvanje entitetskih prava.
Pored političkih napetosti, Karan naglašava i važnost međunarodnih pregovora, poručujući da Republika Srpska ostaje čvrsto posvećena dijalogu i miroljubivoj suradnji. On apelira na sve strane da pokažu ozbiljnost i odgovornost u pregovorima, jer stabilnost i opstanak BiH zavise od toga koliko su politički akteri spremni na stvaranje konsenzusa i poštovanje Dejtonskog sporazuma.
Na kraju, Karan poziva na ozbiljan međunarodni dijalog u kojem bi Republika Srpska bila ravnopravan partner, bez nametanja neizabranih stranaca koji nemaju legitimitet da odlučuju o sudbini države. Schmidt se, prema njegovom mišljenju, ne bi trebao ponašati kao politički lider s mandatom da provodi reforme koje bi bile suprotne ustavnom poretku zemlje. Ove tvrdnje jasno ukazuju na to da će Republika Srpska i dalje čvrsto braniti svoje ustavne pozicije, bez obzira na pritiske izvana.
Karan zaključuje da Republika Srpska ostaje posvećena očuvanju mirne i stabilne budućnosti, te da je važno da svi akteri u BiH shvate ozbiljnost situacije i zajednički rade na održavanju funkcionalnog i stabilnog državnog okvira, koji poštuje volju naroda, ali i međunarodno pravo.
Na kraju, Karan poručuje da je najvažniji cilj očuvanje mira i stabilnosti u BiH, te da je potrebno raditi na dijalogu koji će omogućiti usmjeravanje zemlje ka evropskoj budućnosti. Iako političke razlike među konstitutivnim narodima ostaju duboko ukorijenjene, Karan vjeruje da je moguće izgraditi državni okvir koji poštuje ravnotežu interesa svih strana, a u kojem će svaki narod imati pravo na samopredjeljenje i opstanak unutar svojih entitetskih granica. Njegova poruka je jasna: Republika Srpska neće pristati na diktate koji dolaze izvan njezinih granica, a istovremeno će nastaviti biti posvećena dijalogu i izgradnji stabilne i ravnopravne države, u kojoj će se poštovati temeljni principi Dejtonskog sporazuma.
