U tišini srebreničkog naselja Učina bašča, uz šum potoka koji teče pokraj njene kuće, živi Ramiza Begić. Sama. U velikoj kući koja pamti sreću, ali i neizrecivu bol. Nekada su u njoj odrastala njena tri djeteta – sinovi Ejub i Šerif, te kćerka Kadira. Danas, u toj kući žive samo uspomene.
Ramiza je u toj kući preživjela cijeli rat, dijeleći prostor s još 40 izbjeglica. “Po trinaestero nas je bilo u jednoj sobi. Gladovali smo, znala sam po tri dana jesti samo jedan krompir”, prisjeća se kroz suze.
Dva dana prije pada Srebrenice, odlučila je napustiti dom pod žestokom paljbom sa okolnih brda. Povela je sina Ejuba, dok za mlađeg Šerifa nije znala gdje je. Ejub je kasnije krenuo preko šume, a Ramiza, snaha i unuka prema Potočarima. Tamo je spavala na betonu, gladna i slomljena, u halama UNPROFOR-a, gdje su vojnici tražili muškarce i dječake. Mnogi su nestajali pred očima majki koje su plakale: “Ubijte i mene kada ste mi dijete odveli.”
Među ženama su se krili muškarci, pokušavajući se spasiti. Jednog od njih – Hasu Delića – vojnici su izdvojili i ubili. Ime onog koji ga je odveo, Ramiza nije zaboravila – Milisav Gavrić. Kada ga je poslije rata srela, rekao joj je: “Zdravo Ramiza.” Ona mu je odgovorila da je ratni zločinac. Zaprijetio joj je da to više ne govori. Danas je protiv njega potvrđena optužnica, ali je i dalje nedostupan bh. pravosuđu.
Ramiza se 13. jula 1995. našla u kamionu koji je vozio izbjeglice ka Tuzli. Putem su ih kamenovali. Kod Kravice je ugledala kolonu zarobljenih muškaraca – među njima njen sin Ejub: bos, mršav, izmučen. “Rekla sam mu: Bježi sine, bolje metak nego klanje.” Poslije je izgubila svijest. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u tri masovne grobnice. Ukopan je u Potočarima, sa samo nekoliko pronađenih dijelova tijela. Imao je 22 godine.
Ramizin drugi sin, Šerif, ranjen je, ali je preživio. Kćerka Kadira, koja je ranjena u ratu, preminula je u februaru ove godine. Geler kod pluća nikada nije mogao biti izvađen.
“Imao je Ejub dva metra, bio je lijep i dobar sa svima. Komšinica mu je nudila kćerke da bira koju će oženiti, a on bi se ljutio i govorio da će ih čuvati kao da su mu sestre.”
Danas, Ramiza svakog 11. jula iznova proživljava sve. Bez supruga je ostala još 1976. godine.
Više od 20 godina prošlo je otkako se vratila u Srebrenicu. Samoća je njena svakodnevica, a uspomene joj nikada ne napuštaju srce prenosi pressmediabih
