Raste napetost na više frontova: britanske raketne tajne za Kijev, ruske prijetnje i sve važniji Hormuz
Svijet se danas ne nalazi u klasičnom stanju rata velikih sila, ali se svakim danom sve više približava opasnoj ivici iza koje bi eskalacija mogla postati gotovo nezaustavljiva. Najveća prijetnja ne dolazi nužno u obliku jedne velike odluke kojom bi neka vlada svjesno pokrenula globalni sukob, nego kroz niz manjih, naizgled odvojenih poteza: raketnih udara, prijetnji odmazdom, ekonomskih sankcija, hibridnih operacija i sporova oko ključnih strateških pravaca.
Upravo takva dinamika danas obilježava odnose između Rusije i Zapada, ali i tenzije između Sjedinjenih Američkih Država i Irana.
Rat u Ukrajini odavno je prerastao okvire lokalnog sukoba između Moskve i Kijeva. Zapadne države sve otvorenije pomažu ukrajinskoj vojsci kroz isporuke oružja, obuku i prijenos tehnološkog znanja, dok Rusija te poteze predstavlja kao dokaz da je NATO, makar posredno, već duboko uključen u rat. Time se granica između podrške i direktnog učešća sve više zamagljuje, a svaka nova odluka nosi rizik pogrešnog tumačenja i neplanirane eskalacije.
Britanska pomoć Kijevu: tehnička znanja koja mijenjaju dugoročnu sliku
Jedan od najvažnijih razvoja posljednjih dana odnosi se na najavu iz Londona da će Ukrajini biti omogućeno da dobije pristup povjerljivim tehničkim informacijama vezanim za britanske dijelove raketa Storm Shadow, odnosno francusko-britanske verzije projektila SCALP. Prema dostupnim informacijama, cilj nije trenutna masovna proizvodnja, nego dugoročno osposobljavanje Ukrajine da sama proizvodi ili sklapa projektile velikog dometa.
To je strateški važan korak jer takva sposobnost, kad jednom bude uspostavljena, mijenja način vođenja rata i povećava ukrajinsku mogućnost djelovanja duboko iza linije fronta.
Iako vojni analitičari upozoravaju da izrada takvih projektila neće krenuti preko noći, politička poruka je već jasna: London ne govori samo o trenutnoj pomoći, nego o stvaranju ukrajinskog kapaciteta koji bi mogao trajati i nakon sadašnjeg sukoba. U praksi to znači da bi Kijev u budućnosti mogao imati više autonomije u planiranju udara na vojne ciljeve, logističke čvorove i infrastrukturu koju smatra legitimnim dijelom ruske ratne mašinerije.
Moskva je na ove signale reagirala vrlo oštro. Ruski zvaničnici upozoravaju da bi nastavak ukrajinskih napada britanskim projektilima mogao dovesti do udara na britanske vojne ciljeve, uključujući i objekte izvan teritorije Ukrajine. Takva retorika nosi posebnu težinu jer svaki potencijalni napad na državu članicu NATO-a automatski otvara pitanje kolektivne odbrane i mogućeg širenja sukoba na mnogo širi prostor.
NATO za sada ne vidi direktan napad, ali rizik raste u sivoj zoni
Važno je naglasiti da NATO trenutno ne procjenjuje da postoji neposredna opasnost od direktnog ruskog napada na neku od članica Alijanse. Međutim, savez sve pažljivije prati hibridne aktivnosti, sabotaže, sajber napade, dezinformacijske kampanje i incidente čiji počinioci često nisu odmah poznati ili se ne mogu nezavisno potvrditi. Upravo ta siva zona predstavlja jedan od najopasnijih prostora savremenog sukoba.
U takvom okruženju i mali događaj može imati nesrazmjerno velike posljedice. Pogrešno identificiran dron, eksplozija na vojnom objektu, napad izveden oružjem koje je stiglo iz treće zemlje ili incident na moru mogu izazvati lanac reakcija koji više niko neće moći lako zaustaviti. Zato je sve više upozorenja da savremeni ratovi ne moraju početi formalnom objavom ili velikom invazijom; ponekad je dovoljan jedan krivi zaključak u kriznom centru neke države.
Ruska imovina i evropske dileme: pomoć Ukrajini ili pravni rizik
Dok se vojna napetost povećava, Evropska unija vodi još jednu osjetljivu raspravu: šta učiniti sa zamrznutom ruskom državnom imovinom. U EU je blokirano oko 210 milijardi eura ruske imovine, dok se oko 185 milijardi eura nalazi u belgijskom Euroclearu, finansijskoj instituciji koja je postala centralno mjesto ove kontroverze. Belgija se protivi oduzimanju glavnice, upozoravajući na moguće pravne sporove, finansijsku nestabilnost i presedan koji bi mogao uticati na povjerenje u evropski finansijski sistem.
U međuvremenu, Evropska unija je Ukrajini odobrila kredit od 90 milijardi eura za 2026. i 2027. godinu, ali dio članica smatra da ruska zamrznuta sredstva i dalje treba otvoriti za nove mehanizme pomoći. Rasprava nije samo finansijska nego i politička: evropske prijestonice pokušavaju pronaći način da podrže Kijev bez narušavanja vlastitih pravnih principa i bez stvaranja presedana koji bi se jednog dana mogao vratiti kao bumerang.
Iran, sankcije i Hormuz: nova faza ekonomskog rata
Na drugom globalnom frontu, Sjedinjene Američke Države pojačale su ekonomski pritisak na Iran. Američko Ministarstvo finansija pokrenulo je veliku kampanju sankcija, ciljajući desetine kompanija, pojedinaca i brodova povezanih s iranskim aktivnostima. Uz direktne mjere, Washington koristi i prijetnju sekundarnim sankcijama, što znači da bi i strane firme ili partneri mogli biti kažnjeni ako sarađuju s Teheranom u oblastima koje SAD smatraju problematičnim.
Ali najveća iranska poluga nije samo nafta, nego i strateška geografska pozicija. Hormuški tjesnac ostaje jedan od najvažnijih prolaza za svjetsku energetsku trgovinu, jer kroz njega prolazi značajan dio globalnih isporuka nafte i plina. Svaka promjena režima plovidbe kroz taj uski morski koridor ima potencijal da utiče na cijene energenata, lance snabdijevanja i sigurnosne procjene širom svijeta.
Iran i Oman razgovaraju o privremenom režimu plovidbe prema kojem bi brodovi djelimično prolazili kroz iranske teritorijalne vode, ali konačan dogovor još nije postignut. Sama činjenica da se takvi pregovori vode pokazuje koliko je Teheran, uprkos pritisku, zadržao sposobnost da utiče na međunarodne tokove trgovine i pregovara iz pozicije koju ne treba potcjenjivati.
U svijetu u kojem je svaka energentska ruta pitanje nacionalne sigurnosti, Hormuz nije samo geografski prolaz, nego i geopolitička poluga.
Tajni kanali i dalje postoje, uprkos javnim tenzijama
U isto vrijeme, postoje signali da diplomatski i obavještajni kanali između ključnih aktera nisu potpuno zatvoreni. Nenajavljeni dolazak direktora CIA-e Johna Ratcliffea u Moskvu izazvao je ogromnu pažnju međunarodnih medija. Posjeta je potvrđena, ali njen puni sadržaj nije objavljen. Kremlj je saopćio da se Ratcliffe nije sastao s Vladimirom Putinom, što znači da su tvrdnje o navodnom prenošenju ultimatuma ostale u domenu spekulacija.
Nekoliko dana kasnije američki izaslanici Steve Witkoff i Jared Kushner razgovarali su s Putinom, a potom otputovali i u Kijev. Velikog napretka nije bilo, ali sama činjenica da ti razgovori postoje govori da komunikacijski kanali između Washingtona, Moskve i Kijeva još nisu potpuno prekinuti. U kriznim situacijama upravo ti diskretni kontakti često predstavljaju jedinu branu potpunom slomu diplomatije.
Svijet se približava crvenoj liniji, ali još nije prešao tačku bez povratka
Sve navedeno pokazuje da se međunarodni poredak nalazi u izuzetno osjetljivoj fazi. Raketne tehnologije, sankcije, zamrznuta imovina, pomorski koridori i diplomatske misije više nisu odvojene teme, nego dijelovi iste široke krize. Svaki novi korak jedne strane proizvodi odgovor druge strane, a lanac reakcija sve više podsjeća na mehanizam koji je teško zaustaviti kada jednom krene.
Upravo zato je današnja najveća opasnost možda u tome što se veliki rat ne mora dogoditi iznenada. On može nastajati postepeno, kroz navikavanje javnosti na prijetnje i kroz stalno pomjeranje granica dopuštenog. Ako se svaki naredni potez predstavi kao mali i opravdan odgovor, vrlo brzo se može izgubiti osjećaj za to gdje prestaje odvraćanje, a gdje počinje otvorena eskalacija.
Još nismo u velikom svjetskom ratu. Ali mehanizmi koji bi trebalo da ga spriječe sve se više troše pod pritiskom aktuelnih sukoba, a prostor za grešku postaje sve uži. Upravo u tome leži stvarna zabrinutost: ne u jednom dramatičnom trenutku, nego u nizu koraka koji bi mogli dovesti do ishoda koji niko zvanično ne želi, ali kojem se svi opasno približavaju.
