Prenosimo vam u cjelosti priču Razije Čolaković, koja uređuje i vodi stranicu “Muhabet sa Razom…”
Mnogi ljudi u našoj zemlji su djetinjstvo proveli ili provode u velikom siromaštvu. Posebno su to proživjela djeca koja su odrastala u ratnom periodu ili periodu neposredno po završetku rata.
Razija Čolaković napisala je emotivnu priču o siromaštvu u djetinjstvu, koju vam prenosimo u cjelosti:
“Kad sam bila dijete, a kasnije i curetak imala sam divne komšije. Većinom su zivjeli u dijaspori, pa su preko ljeta ili za praznike, dolazili kućama. Često su nam donosili slatkiša, ali ja se najviše sjećam polovne odjeće, koju su nam od svoje djece ostavljali. Cijeli svoj zivot, nosila sam tuđu odjeću. Razlog je jednostavan: Siromaštvo…
Nije mi smetalo. Naprotiv, molila sam Boga da neko donese pa da ja “proberem” nesto za sebe, prije braće i sestara. Bilo je tu i obuće, sandalica, torbica, poneki ruksak… Sjećam se koliko sam, jedva cekala da jutro svane, pa da odem u skolu, nek’ sva djeca vide kako i ja imam lijepu odjeću. Poslije osnovne skole, došla je srednja… Ja curetak. Niti imam sta obući nit’ obuti. Gledam one djevojke, sređene, nose sve novo, ma izgleda kao da su etikete samo poskidale, miriše ona odjeća na njima i razmisljam: Bože kako njihova odjeća ovako miriše, a moja ne? Prvi put u srednjoj skoli čujem za “omekšivač…” Bilo me stid pitati cure sta je to, smijale bi mi se i čudile kako ne znam. Dođem kući, sjedem na sećiju, poljubim mamu (Allah da joj Dzennet podari) i kroz suze pitam je: Mama sta je omekšivač? Jedino moja odjeca i posteljina ne mirisu. Načula sam od cura da je to nešto s cim se veš pere… A i mirise fino.
Kaze mama: “Ćeri ja nikad nisam čula za to, niti znam sta je. Dzaba me pitas. Ja perem praskom, saperem u tri vode i to je sve.”
Spominjale su cure i centrifugu… Ali ja nisam znala sta je to.
Godinama gledah svoju majku kako sjedi vani, na šahtu u avliji, oko nje sav prljavi veš, a ispred nje veliki vešni lonac, pun vrele vode u kojem rukama pere odjeću. Moja mama je prala veš na ruke znate li do kad? Sve do moje udaje… Kad sam se udala, počela sam gasuliti mejjite (kupati mrtve žene prije ukopa, dzenaze) skupila sam petsto maraka, i kupila ves masinu svojoj mami. Prvu veš mašinu u njenom životu. Sada dok u suzama ovo pisem, sjetih se kako sam joj objašnjavala i crtala koje dugme i kad pritisnuti… Kupih joj i omekšivač, da veš miriše. I tamam kad je naučila na veš mašinu i odmorila svoje umorne ruke, Allah je uzeo sebi…
Život, šta je život? Ono malo rahatluka, što duša osjeti pokoravajući se odredbama Gospodara Milostivog, ili je život na dunjaluku patnja protkana iskusenjima, koja će nam biti nagrada na Ahiretu ako se strpimo…
Ne znam niti mogu znati… Ali mogu vjerovati i zaista vjerujem da moja mama, i sve druge majke koje su preselile s ovog svijeta, sada šetaju Dzennetskim vrtovima u najljepšoj i najmirisnijoj svilenoj odjeći…”
svjetlo-dunjaluka
