Rodila ih je devetero.
U momentu njene smrti za njom je plakalo dvoje. Za ostalima je, tokom svog života, plakala ona. U stvari, nije mnogo plakala. Tugu je držala u sebi. Saburila je.
- Od Boga je, rekla bi. U Njegove odluke se ne sumnja.
Učila nas najvećoj životnoj mudrosti. Promjeni što možeš, prihvati što ne možeš. Imaj dovoljno mudrosti da razlikuješ to dvoje.
Bojala se vremenskih nepogoda. Grmljavinu, munje, jak vjetar dočekivala u ćošku sobe. S maramom na glavi i tespihom u ruci ređala molitve. Smirena. Čekala da prođe.
Uvijek me fasciniralo njezino prihvatanje svega što joj se dešava.
-Od Boga je, sine. Ako nešto uzme od tebe, On zna razlog. Moraš vjerovati da zna. Nekad te rastuži. Uglavnom da bi te što više razveselio. Tvoje je da nastaviš raditi dobro. Nagrada će doći.
U svojoj vjeri je uvijek bila pokorna. Nikad je nije isticala niti je bilo koga opterećavala istom. Odluka da ne jede svinjetinju je njena. Nije htjela probati ni poznatu kokošiju paštetu, iako je na njoj pisalo 100% piletina.
-Ne znam ja šta meću unutra. Ne znam ni kakve su mašine za preradu, koriste li ih za drugo meso ili ne. Ne želim razmišljati o tome.
-Poželiš li ponekad haljinu? Lijepu, sa cvijetovima? Lepršavu. Ženstvenu. Pa da se malo našminkaš. Ti si, majka, jako lijepa žena.
-Ovo je, sine, moj put. U vjeri treba biti skroman. Treba se i odreći nekih stvari. To što ne idem na more, na bazen s vama, ne znači da sam za nešto uskraćena. Naprotiv. Imam vrijeme za neke druge stvari koje smatram korisnijima. Vrijeme za molitvu za dušu umrlog, finu knjigu, napraviti pitu da ručate kad dođete. Znaš da volim cvijeće. Sita mu se nagovorim dok vas nema. Češljam svoju kosu. Raspletem je. Sredim nokte. Nije majki dosadno.
-Postajem svjesna bahatosti ljudi oko mene. Ljuti me to. Svi se nešto prave važni. Glume. Možda sam samo ljubomorna jer mi se čini da imaju ljepše živote nego ja.
-Njihovo ponašanje je odraz njihovog mentalnog stanja. Isticanje materijalnog je uvijek samo ukazivalo na nedostatak duhovnog. Tako to trebaš shvatiti. Ne budi ljubomorna. To je osjećaj koji će tebi naškoditi. Ne njima. Svaki njihov postupak On vidi. Vidi i svaki tvoj. Pusti Njega nek sprovodi pravdu. Ti, sine, živi. Najbolje, najskromnije i najpoštenije što znaš. Nagradiće te. Mene jeste. Najljepšom unukom na svijetu.
Godinama kasnije, tačnije preključe, pljuštalo ujutro. Bilo i nekog vjetra. Lomio stabla. Ja krenula do banke. Tamo preko mosta na Bereku. Lokva. Ogromna. Čudesni putevi bosanski… Mercedes. Austrijske tablice. Vozač me vidi. Gleda. I ravno kroz lokvu. Namjerno. Bahato. Mokre patike, lijeva nogavica i bijela kosulja. Ne usporava. Ne staje. Ni palo mu na pamet nije da barem kroz prozor vikne izvini.
U meni kuha. Kroz glavu psovke. Repertoar na maternjem, par na engleskom i dvije na španskom. Posebno sočne. Osjećaj nemoći, poniženja, razočarenja. Otvorim usta. Uzmem zalet. I stanem… Kao da čujem:
-Svaki njihov postupak On vidi. Vidi i svaki tvoj. Pusti Njega nek sprovodi pravdu. Ti, sine, živi. Najbolje, najskromnije i najpoštenije što znaš. Nagradiće te. Mene jeste. Najljepšom unukom na svijetu.
I mene je, pomislim. Šetam prema banci. U sebi učim Fatihu. Pred njenu dušu. Ponosna što sam je imala. Sretna što nisam odreagovala. Mirna. Jer znam…
-Od Boga je, sine. Ako nešto uzme od tebe, On zna razlog. Moraš vjerovati da zna. Nekad te rastuži. Uglavnom da bi te što više razveselio. Tvoje je da nastaviš raditi dobro. A nagrada… Nagrada će doći.
🌹
Autor: Črčkarije by Alma Ćirkić
