Davno, ima možda desetak godina bio sam na Baščaršiji poslom. Tad nisam radio, a snalazio se svakako. U džepu sam imao oko 2 KM, nanijećene za tramvajsku kartu, i dok sam čekao tramvaj, prišao mi je insan i ponudio da kupim od njega hemijsku olovku, govoreći da tako prehranjuje porodicu i da je demobilisani borac. Vidim na njemu da ga je muka, što kaže naš narod, do grla došlo, a iskrenu neku facu imao. I ja za džep i onaj novac za kartu i njemu u ruke, i rekoh ne trebaš hemijsku davati, prodaj nekom drugom, to je kako ti ja mogu sad pomoći…
Vidim čovjeka stid, a ujedno mu drago da nešto zaradi. I onako stidljivo, reče: “Da te Allah nagradi”, i ode. A ja sad kontam, eto ti dade novac, valja ti pješke kući. I dok sam išao kontam: “Allahu moj, Ti znaš moj nijet, i molim te za nagradu”. I nakon nekih sat vremena dođem kući, i taman sa hanumom kontam kafu popiti, kad zvoni neko na vrata. Otvaram vrata i vidim mog dobrog ahbaba, koji nakon selama mi pruži kovertu i reče da mi je poslao jedan brat da se potpomognem, i ode. Ja otvaram kovertu, a u njoj 200 KM, tačno 100 puta više od onog što sam dao. Subhanalllah, samo nakon sat vremena…
Onog dragog insana sa hemijskim olovkama više nisam vidio, ali preko njega sam naučio jednu važnu lekciju: “Sadaka i pomoć muslimanu neće te osiromašiti, čak ćeš se obogatiti sigurno na dunjaluku ili na ahiretu, ili na oba mjesta.”
Abdullah Hodžić