Ovaj događaj se desio prije sto godina u jednom beduinskom mjestu u Saudijskoj Arabiji. Čovjek koji je doživio ovaj događaj zove se Ibn Džed’an. O svojoj životnoj priči on kaže: “Čim je došlo proljeće, devu koju sam imao, češće sam puštao na ispašu. Dok sam je gledao, nisam se mogao načuditi koliko je bila debela a njeno vime je „pucalo“ od mlijeka. Njeno mladunče kada bi pokušaj da joj se približi i da je doji, pomislio bi, sad će ono vime da eksplodira od velike količine mljeka. Dok sam posmatrao svoju devu i njeno mladunče iza nje, sjetio sam se svoga komšije koji je bio siromašan i koji je imao…
sedmero djece. Gledajući devino mladunče kako doji mlijeko, kroz misli mi opet proletiše onih sedmero djece..“SubhanAllah, ovu devu i njeno mladunče, dat ću kao sadaku svom komšiji“ – rekoh sam sebi. Ova deva mi je najveće bogatstvo i najdraže što imam, ali kad se sjetim riječi Uzvišenog Allaha: “Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže..“. (Ali Imran, 92), onda znam šta time želim postići a to je Allahovo zadovoljstvo.
Uzeo sam devu i njeno mladunče te pokucao komšiji na vrata: “Brate, uzmi ovu devu i njeno mladunče kao poklon od mene“! Na njegovom licu sam vidio osmijeh radosti i iznenađenje. Da, bio je iznenađen, ali je shvatio da mu je ovo nafaka od Allaha, s.w.t. Moj komšija i njegova djeca, pili su mlijeko, od njega dobijali i druge mliječne proizvode, jahali su devu, a mladunče kad je odraslo, prodali su ga te se okoristili od novca.
Nakon proljeća, dođe nam ljeto. Velike i nesnosne vrućine. Zemlja postade tvrda, vrela i ispucana. Mi beudni, spremišmo svoje stvari i krenušmo da tražimo mjesta u kojima ima vode. Kad smo se smjetili, ja i moja tri sina smo krenuli kroz pustinju da tražimo kakav bunar sa vodom. Međutim to nisu obični bunarevi, to su bunari u koje kad uđeš, moraš da ideš kroz podzemne male tunele kako bi došao do vode. Nakon kraćeg traganja, našli smo neki stari bunar. Ja sam ušao i počeo sam da puzim po uskim i malim tunelima tragajući za vodom. Išao sam dugo, dok su me moja tri sina čekala vani. Nakon nekog vremena shvatio sam da sam se izgubio. Pokušao sam se vratiti, ali bezuspješno, bio sam izgubljen pod zemljom među malim labirintima. Sinovi su me tri dana pokušavali naći, ali bezuspješno, tako da su pomisli kako me je ujela zmija ili da sam negdje propao u neku duboku rupu. Proglasili su me mrtvim.
A poznavajući svoje sinove koji su jedva čekali da im otac umre kako bi podijeli njegov imetak međusobno, nije ga ni čudilo što ga nisu bolje tražili. Odmah su se okupili u kući te počeli sa podjelom imetka. Dok su tako dijelili, jedan od njih reče:“Sjećate se deve koju je naš otac dao našem komšiji, predlažem da odemo do njega i vratimo našu devu, on je ne zaslužuje“!?
Nakon toga su njih trojica pokucali siromahu na vrata. Kad je čovjek izašao, rekoše:“Vrati nam našu devu“! Čovjek iznenađen reče: “Zašto da vam je vratim, vaš otac mi ju je poklonio da se hranim njenim mlijekom“? Sinovi srdito rekoše:“Ne zanima nas, vrati nam našu devu bolje ti je“!
„Žalit ću se vašem ocu“ – reče čovjek. Sinovi odgovoriše:“Nećeš se ti nikome žaliti, otac nam je umro“.
„Umro…ali..kako i kada, pa ja ništa ne znam“ – iznenađeno reče čovjek! Oni rekoše:“Ušao je u podzemne bunareve da traži vodu, izgleda da ga je ujela zmija, tražili smo ga tri dana, nismo ga našli“.
Siromah im reče: “Evo vama vaša deva, samo mi pokažite mjesto gdje je vaš otac nestao“. Sinovi uzeše devu a njega odvedu do mjesta gdje im je otac ušao te ga ostaviše sama. Komšija koji je sumnjao u priču sinova, sveza oko pojasa konopac, zadnji kraj sveza za obližnji kamen i spusti se u bunar da traži svog prijatelja i dobročinitelja. On priča: “ Tražio sam i kopao mračnim uskim prolazima. Nakon nekoliko sati, osjetio sam vlagu, idući prema toj vlazi, kopao sam dok nisam došao do druge obrušene zemlje, kad sam malo odkopao zemlju, osjetio sam ruku…bila je to ruka mog komšije. Nakon sedam dana provedeni pod zemljom, bio je živ. Polako sam ga izvukao, očistio te nahranio i napojio. Stavio sam ga na nosila te dovukao do svoje kuće.
Ponovo se vratio u život, bio je živ a njegovi sinovi to nisu znali. Kad se malo odmorio, upitao sam ga: “Tako ti Allaha, de mi reci kako si ostao živ nakon sedam dana provedenih pod zemljom bez hrane i vode“?
On reče:“Dok sam bio dolje, desilo mi se nešto čudno. Dok sam išao uskim i mračnim prolazima, našao sam bio malo vode, počeo sam da pijem. Međutim neki su se prolazi obrušili tako da su mi se putevi pomiješali i nisam se znao vratiti. Bio sam zarobljen. Nakon tri dana, vodu sam popio, ali me je glad opasno počela stezati. Nije imala milosti, počeo sam slabiti i polako se gubiti. Prepustio sam se Allahu, s.w.t i Njegovoj odredbi. KAD ODJEDNOM NA JEZIKU OSJETIH OKUS MLIJEKA OD DEVE. PROGUTAM, KAD STVARNO MLIJEKO. VIDIO SAM ISPRED SEBE ZDJELU PUNU MLIJEKA, NOSILA JU JE NEVIDLJIVA RUKA KROZ MRAK DO MOJIH USTA I NAZAD. TAKO MI JE TA ZDJELA PUNA MLIJEKA DOLAZILA KROZ MRAK I NAPAJALA ME SVAKI DAN PO TRI PUTA. ALI IMA DVA DANA MI JE PRESTALA DOLAZITI, NIJE MI BILO JASNO NIKAKO“!
Rekoh mu: “Kad bi znao razlog, možda ne bi povjerovao, tvoji sinovi su mislili da si mrtav pa su došli kod mene i uzeli mi onu devu koju si mi poklonio a od čije sadake te je Allah napajao dok si bio pod zemljom“. Zaista je musliman uvijek u hladu svoje sadake…
Nakon ovoga, čovjek je okupio svoje sinove pa pred njima dio svog imetka dao svom komšiji.
Jeste li vidjeli kako se ukaže milost u trenutcima teškoće i nedaće…???
