U mladosti su oboje griješili. On je izlazio s mnogim djevojkama, pio alkohol, činio blud, i nikada se nije vezao za jednu djevojku, već mu je cilj bio da ih što više promijeni prije nego što se “skrasi”. I pored svih tih djevojaka s kojima je bio, uvijek je govorio da će, kada se bude ženio, tada sebi naći “poštenu” djevojku, koja je pazila na svoje ponašanje i koju niko nije dodirnuo. I ona je griješila….
Izlazila je s prijateljicama jako često, bile su redovne u disko klubovima i na mjestima na kojima jednoj muslimanki ne priliči da bude. Tu je upoznala mnogo muškaraca, ali se ipak uvijek “čuvala” za onog posebnog – “princa na bijelom konju”. Kada ga je srela, pomislila je da je on onaj njen pravi, samo njoj suđeni, i nakon njegovih slatkorječivih riječi, ona mu se prepustila i po prvi put počinila blud. Nakon toga, on ju je, naravno, ostavio i otišao dalje u potragu za novim naivnim djevojkama.
*********
Nakon nekog vremena, jedne večeri, u njegovom omiljenom kafiću, sreli su se i njih dvoje. Ona je za njega bila još jedna u nizu onih koje je samo želio iskoristiti. Međutim, od nje nije mogao dobiti ono čemu se nadao jer je ona postala nepovjerljiva prema muškarcima, nakon njenog “princa” koji ju je ostavio pošto je od nje dobio šta je želio. Kada su se bolje upoznali i zaljubili jedno u drugo, onako mladi, zaneseni, bez puno razmišljanja, jedan dan su tek tako odlučili da se vjenčaju.
Njega je posebno privlačilo to što ona nije željela da s njim ima intimniju vezu, kao što je do sada bio uvijek u društvu takvih žena, koje su bile tu samo da udovolje njegovim strastima. Prije nego što su se vjenčali, nije željela da mu laže, povjerila mu se s puno tuge i ispričala o momku za kojeg je mislila da je on onaj njen pravi, samo njoj poslani, i kako mu se zbog toga i prepustila, ali se duboko kaje zbog toga. On, zanesen, zaljubljen u nju, pomislio je da nema veze, pa to je samo jedan, te odluči da pređe preko toga i da ga to ne zaustavi u njegovoj namjeri da se oženi njome. Ona je bila drukčija od svih tih njegovih djevojaka koje je sreo do tada.
Kada su se vjenčali, u početku je sve bilo kao u bajci. Mladi, zaneseni svojom ljubavi, mislili su da njihovoj sreći nikada ne može doći kraj. Allah im je podario sina koji je u njihov život donio još više sreće, jer je on maštao o tome kako će jednog dana imati svog sina kojeg će voditi na utakmice omiljenog fudbalskog kluba.
Ubrzo nakon dolaska sinčića u njihov život, Allah im je oboma otvorio srca i podario uputu. Oboje su tek tada uvidjeli u kakvom su životu do tada živjeli i svakodnevno su se kajali za svoje grijehe. Svoj su život potpuno promijenili, ali su postali još sretniji, jer sada je vjera bila ta koja ih je vodila, a zadovoljstvo Gospodara njihov glavni cilj.
Jednog dana, dok su sa sinčićem šetali ulicom, zaustavio ih je neki čovjek kako bi se pozdravio s njima i poželio im sreću u zajedničkom životu. On je primijetio promjenu na licu svoje supruge i neku čudnu tremu. Kada mu je rekla da je to on, onaj njen “princ” iz mladosti, u njemu se nešto odjednom promijenilo. U tom trenutku svoju dragu hanumu više nije vidio onim očima kojima ju je gledao do tada.
Tih dana, njihov se život potpuno promijenio. On je postao nepodnošljiv i jako je ružno tretirao svoju suprugu. Stalno joj je počeo prigovarati za taj jedan grijeh u njenoj mladosti, vrijeđajući je i govoreći da joj ne vjeruje da je on jedini koji je bio u njenom životu, nazivajući je lažljivicom. Ona je pokušavala da mu objasni, da spasi svoj brak, međutim, bezuspješno. On je odlučio da stavi tačku na njihov brak i napusti i nju i sina.
______________________________
Često su nas kao djevojke naše stare mudre nane savjetovale: “Kćeri, čuvaj svoju čast jer će te na kraju jedan ‘zapasti’, pa će ti cijeli život prigovarati za tvoje greške iz prošlosti.” Ima nešto čudno u našem narodu. Ne znam je li tako i kod ostalih, ali kod nas, ovdje na Balkanu, to je posebno izraženo. To, da je žena uvijek veći krivac od muškarca.
Čitam na nekom portalu kako je žena napustila muža i s djetetom otišla od njega, a on, da bi je ponovo vratio sebi, na nekom mostu u Sarajevu postavio plakate s natpisima na kojima uz neku pjesmu moli da mu se vrati. Prvi komentar bio je od nekog muškarca koji je svašta nešto napisao na račun njegove supruge, te ju je nazvao nemoralnom, optužio da ga vara, dovodi kući druge muškarce, te su odmah poslije njega drugi muškarci nastavili da je prozivaju i užasne stvari pišu o njoj, da bi se u nastavku komentarisanja ispostavilo da oni ustvari pojma nemaju ni ko je žena niti su je ikada sreli u životu, ali, eto, po njima, ona je sigurno krivac.
Tu se javio i mužev poznanik i napisao kako je ustvari on taj koji je griješio i da je on krivac, i na kraju krajeva, zato i traži oproštaj na takav način. Međutim, primitivizam pojedinaca doveo je do toga da drugi odmah o ženi pomisle sve najgore i da je sutra poprijeko gledaju zato što je za takve muškarac uvijek u pravu.
Zbog takvih ubjeđenja i često neukosti, žena nerijetko mora da šuti na nepravdu koju joj čini njen muž, tako da on može otići u kafanu, “družiti” se s konobaricom i doći kući pijan, pa svoje frustracije na ženi iskaliti, zato što je njoj mama rekla: “Udala si se, sjedi, šuti, i kako ti je da ti je”, pa ona jadnica mora da trpi njegovu lošu narav, jer je i sramota da ode od njega, jer šta će joj narod reći. To je onaj balkanski primitivizam koji i u ovim modernim vremenima nije iskorijenjen. Toga nema u islamu!
Dokaz za to da se grješnici, i žena i muškarac, kod Allaha isto tretiraju jeste to da im je za određeni grijeh, u ovom slučaju blud, propisana ista šerijatska kazna. Kod Allaha je grijeh isti! Tako je i ovaj naš brat, u navedenom primjeru, zaboravio na svoj stari život. Zaboravio je na sve one svoje provode i to da je bio u mnogo gorem stanju nego ona, zato što i on smatra da je drukčije kada je žena u pitanju. Zaboravio je i ovaj brat da se njegova voljena hanuma pokajala isto kao i on, a ne postoji niti jedan grijeh za koji, kada se čovjek iskreno pokaje, da mu ga Allah neće oprostiti, jer se u Kur’anu navodi: “…Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti…” (El-Furkan, 70)
Ženama je Allah dao prava, a muža je odlikovao jednim stepenom iznad žene, jer je on onaj koji se brine za nju, troši svoj imetak, izdržava je, ali Allah nije ženu učinio robinjom koja nema ni pravo govora:
“Muškarci vode brigu o ženama zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima i zato što oni troše imetke svoje.” (En-Nisa, 34)
Ummu Sara Žužić, n-um
